Nisi svakome ko ti kaže mila – draga
Otkad mogu da poimam svijet oko sebe, voljela sam ljude. I voljela sam da budem voljena. Prihvaćena.
Da budem okružena gomilom.
Kako svijet koji poimaš postaje ozbiljniji tako i gomila postaje manja. Kako odrastaš tako spoznaješ i onu drugu stranu ljubavi, onu koja nije uvijek iskrena. Onu kada svaki poljubac i osmijeh ima i drugu stranu medalje.
Kada je lažan.
Kada saznaš da iza svakog mila i draga i ne stoji svaki put velika naklonost.
Kada još malo porasteš shvatiš da ti nije potrebna svačija.
Ljudi kao socijalna bića uprkos tom razvijenom raciu, žele da budu voljeni. Omiljeni. Žele da im bude hranjen ego. Da nam se tapše.
Prvi put kada sam ispod teksta pročitala negativne komentare bila sam povrijeđena. Pitala sam se zašto su ti neki ljudi imali potrebu da me vrijeđaju. Opterećivala sam se što ne razumiju. Nekoliko puta se trudila da im u tim istim komentarima objašnjavam „šta je pisac htio da kaže“.
No, vratimo se odnosima.
Prijateljskim, porodičnim, kolegijalnim, ljubavnim.
Postoje oni ljudi koji su opterećeni time da budu prihvaćeni, pa se smješkaju svima pošto-poto. Piju kafe sa svima. Nazdravljaju svima. „Lajkuju“ svima. Iza leđa tih istih ljudi kojima nazdravljaju sa nekim drugim ljudima pričaju svašta.
I čemu?
Zašto trošimo energiju i vrijeme gradeći neiskrene odnose? Ko nas je učio da moramo imati deset prijatelja. Ko nas je učio da moramo moći sa svakim?
Kada moj brat baš želi da me „pecne“ on mi voli reći kako ja „ne mogu ni sa kim“ aludirajući valjda na moj uski krug prijatelja koji se svake godine smanjuje, pomalo.
I ne mogu.
Ne mogu sa onima koji lažu. Koji se pretvaraju. Koji su fejk. Sa onima koji imaju vremena samo za svoje probleme i kojima si svojevrsna kanta za smeće.
Sa onima koji zaboravljaju, ignorišu,koji dave. Koji prave obaveze od kafa. Sa čijih kafa dolaziš mrcvaren kao da te pregazio valjak.
Zaista ne mogu. I ne želim.
Ljudi nekako zaborave da nemamo svo vrijeme ovog svijeta. I zašto te godine koje si dobio potraćiti na nevažne i lažne.
Druga kategorija su oni koji posjećuju sve porodične skupove, jer to tako treba. Slušaju priče koje ih dave. Klimaju glavom ljudima koji ih ne zanimaju, zato što volimo da njegujemo taj duh plemenske zajednice „svoji smo“.
Moji su oni koji su tu za mene, šta god da se desi. Moji su oni koji su skidali temperature, sa kojima se dijelila svaka tuga i sreća. I besparica i bolest. To su moji.
I ljubav. Ljudi misle da moraju da vole da bi bili prihvaćeni. Još važnije misle da ta ljubav mora da im bude uzvraćena pa svašta „vode“ pod rječju ljubav.
A šta je ljubav? Ne postoji ona univerzalna definicija. Nije ona za svakoga isto.
No, uprkos tome, batine nisu ljubav. Opsesija nije ljubav. Posesivnost nije ljubav. Leptirići u stomaku nisu ljubav i ne traju zauvijek.
A kada nekog voliš to bi trebalo biti zauvijek.
Tvoj zauvijek broj jedan. Ispred svake kafe, ispred svakog posla, ispred svakog piva, drugarstva i svega.
I to je ona bezuslovna iskrenost koja ti treba. Od onoga sa kojim legneš i pored kojeg se budiš.
Ako njemu ne možeš da kažeš sve, nešto si promašila.
Ljubav nije galama. Ljubav nije jednostrana i sebična.
Ona treba da te obogati.
Ljubav jeste svađa. Ona mala. Poslije koje je uvijek lijepo kada se pomiriš.
Ljubav nije takmičenje i omalovažavanje. Ljubav je pomaganje onom drugom da poraste u najbolju verziju sebe.
Ona je iskrena i nesebična i gotovo uvijek neracionalna. Ali ona prava, ona je sve što ti treba. I svaka sreća se množi, a svaka tuga se briše, kada znaš da si nečiji zauvijek broj jedan. Sve drugo, što bi rekao naš narod, promućkaj, pa prospi.
