KulturaMjestanajnovijePojave

Kopenhagenska kuća- vjerovatno najbolji dječiji dom na svijetu

U Danskoj su dječiji domovi mjesto stabilnosti, udobnosti i podrške, a sadai jedan britanski preduzetnik ovakav model dovodi i u Veliku Britaniju.

Prevela: Sara Desančić Redakcija

theguardian.com

Kućica za lutke sa malim roletnama na prozorima i viticama bršljana po šarenim zidovima stoji nasuprot šarenog stolića sa naljepnicama, raznim sitnicama i obojenim šnalicama za kosu.

Stanarka sobe sa šarenim noktima obilazi sobu i objašnjava kako je izabrala svoj namještaj čim je prvi put stigla u dom.

Ovo je kuća Josephine Schneider – velika rezidencija sa 13 soba, sagrađena 1906. godine u predgrađu Kopenhagena, koju finansira danski filantrop za brigu od djeci koja nemaju roditelje ili čiji roditelji ne mogu da se brinu za njih.

Naš devetogodišnji vodič već dvije godine živi u ovoj kući. “Sviđa mi se ovde”, rekla mi je. Igram se sa većim djevojčicama, ima ih 13, i svi ovog ljeta idemo na Majorku. Godišnji porodični odmor je tradicija kod Josephine, zajedno sa proslavom Božića, Uskrsa i brojnih festivala koje čine danski kalendar.

Ovakvo postavljanje sistema nije ni blizu onog što mnogi mladi ljudi trenutno imaju u okviru sistema brige u Velikoj Britaniji, gdje 73% domova izvlači profit.

Privatizacija je od domova napravila najgore institucije namijenjene najugroženijima, djeci. Dok s druge strane, broj djece u Engleskoj, o kojoj se država stara, naglo raste.

Britanski socijalni preduzetnik je toliko impresioniran danskim modelom da ga želi uvesti u Veliku Britaniju, s tim da će prvi model biti uveden u Surrey-u ove godine.

Emmanuel Akpan Inwang, osnivač i direktor humanitarne organizacije Lighthouse, predavao je engleski jezik u srednjoj školi u Birminghamu 2011. godine kada je primijetio veliki nesklad u potignućima.

Samo 4% djece iz dječijih domova do petog razreda imalo je maksimalnu ocjenu A iz engleskog i matematike, u poređenju sa ostalom djecom.

Odlučio je da se posveti novom pristupu, posvećujući večeri i vikende svom istraživanju. Pozvao je u pomoć svoje kolege i širok spektar stručnjaka. Volontirao je u raznim domovima u Velikoj Britaniji, a 2017. godine to mu je postao i stalan posao.

Najvažnije od svega, proveo je dva ljeta obilazeći hvaljene primjere smještaja za brigu o djeci u Njemačkoj i Danskoj.

U domu kod Josephine, zaposleni i djeca kada jedu, sjede zajedno za ogromnim hrastovim stolom. A u zimskim mjesecima na stolu možete vidjeti sitne svijeće i razne ukrase koji daju još veću toplinu i upotpunjuju ugođaj doma.

Jednom sedmično starija djeca kuvaju za sve ostale. “Nije to ništa posebno, uglavnom tjestenina, pica ili hamburgeri”, objašnjava Alexander, dječak od 18 godina koji živi kod Josephine već 7 godina. Upravo su ovi zajednički trenuci dirnuli Akpan Inwang kada je prvi put 2017. godine posjetio njihov dom.

Otkrio je da su njihove svakodnevne aktivnosti savršene za izgradnju zdravih odnosa. “U svakom domu koji sam posjetio u Njemačkoj i Danskoj dijelili smo svaki obrok, svi su sjedili zajedno, uključujući i čistačice”, prisjeća se on.

U britanskim domovima, kako objašnjava, djeca su često dolazila, pravila svoju večeru i odnosila u sobu da jedu. Razlika je bila u tome koliko je vremena i truda uloženo u upozavanje djece.

Josephine Schneider radi sa pedagozima, stručnjacima koji su obučeni u naukama o ponašanju, kao i radu sa konfliktima.

U Velikoj Birtaniji je veoma malo osoblja koje ima diplomu. U Danskoj, svi njegovatelji u dječjim domovima imaju diplomu iz pedagogije, a većina nastavlja dalje usavršavanje.

Danas, novokvalifikovani pedagozi zarađuju oko 26.000 danskih kruna (3.000 funti), a to se povećava nakon nekoliko godina, do najvišeg nivoa prihoda od 35.000 danskih kruna.

Foto: theguardian.com

Pedagozi u Danskoj su veoma cijenjeni profesionalci, zaštićeni i podržani od strane države uz mjesečni nadzor i stalno usavršavanje. Kao rezultat toga, njihovi poslovi su sigurni – kod Josephine, 4 od 10 pedagoga tamo su već 20 godina, a 2 su čak 30 godina.

To omogućava uspostavljanje kvalitetnih odnosa i zato je odlazak djece rijedak, ostanu u prosjeku 13 godina.

Sa osjećajem stabilnosti u životu mladih, vrijeme i energija koja se oslobađa fokusirana je na viši cilj obrazovanja. Danski pedagozi rade sa savjetnicima i socijalnim radnicima, a jedini cilj im je da se obezbjedi najbolja moguća budućnost za svako dijete.

“Sva djeca idu u lokalne škole. A kad nam god dođe neko novi, mi pozovemo cijeli razred u posjetu, tako da vide da to nije kao Oliver Twist“, objašnjava Annete Olsen, menadžer u domu Josephine Schneider. Ponekad bi bilo lakše reći „Danas se osjećaš tužno?

U redu, ne moraš u školu“ kaže Sanne Juel, jedna od pedagoga u kući, te dodaje: ”Mi želimo da budu obrazovani, tako da ne budu tužni do kraja života. Dakle, sad je vrijeme za naš posao.” Apkan Inwang objašnjava da u britanskim domovima ponekad ustajanje i odlazak u školu nije na dnevnom rasporedu.

Apkan Inwng ukazuje na primjere kojima lako možete stimulisati djecu i uticati na vaš odnos s njima: pobrinite se da u svojim ormarima često nađu svoju omiljenu čokoladicu, omogućite im da ukrašavaju sopstvene sobe.

Jedna od dječijih soba u kući Josephine Schneider izgleda kao da je iz nekog časopisa za dizajn enterijera. Inspirativni citati uokvreni iznad radnog stola, prostirke od ovčje kože koje pokrivaju pod, balkon sa pogledom na zelenilo koje ukrašava čitavo predgrađe.

Stariji tinejdžeri imaju svoj sprat i jednu zajedničku sobu sa udobnim krevetom u obliku slova L, Playstation-om i Nintend-om i udobnim vrećama za sjedenje.”Vjerujemo da to što ste rođeni u lošem okruženju ne znači da ne bi trebalo da imate lijepe stvari” objašnjava Juel.

Ove godine Lighthouse će predstaviti svoj prvi dom u londonskoj četvrti Sutton, sa planovima da se u naredne četiri godine otvore još dva na području Londona.

Arhitekta doma Lighthouse je radio po uzoru na kuću Josephine Schneider. On je radio sa timom savjetnika uključujući i mlade ljude koji su odrasli u ovakvim domovima. U središtu njihove kolektivne vizije za Lighthouse je isključenje bilo čega što odaje osjećaj institucije.

To se odnosi ina stvari poput zaključavanja stvari po ladicama, govorenja mladima da ne mogu da idu na određena mjesta, zveckanje ključeva…

“Upoznao sam mnogo socijalnih i omladinskih radnika koji su provodili vrijeme radeći u staračkim domovima, ali suočeni sa frustracijom jednostavno su otišli” kaže on i dodaje: ”Pokušavamo da stvorimo okruženje u kojem ljudi mogu boraviti, rasti i razvijati se.”

Krajnji rezultat će, nada se, biti mjesto na kojem mladi ljudi prirodno odrastaju. Sjeća se večere kod Josephine Schneider kada se dječak koji je otišao na univerzitet vratio naveče da potraži savjete od pedagoga o tome koje kurseve treba da pohađa. Pazili su na njega od njegove osme godine. Vratio se njima jer je imao njihovu podršku.

Foto: unsplash

U Velikoj Britaniji, djeca koja su bila u sistemu za nezbrinutu djecu, od dana kada napune 16 godina puštena su da se brinu sama za sebe. Izlazak je u većini slučajeva mračan put: za njih je 15 puta veća vjerovatnoća da će napraviti neko krivično djelo i 25% beskućnika je upravo iz ovog sistema.

“Ljudi to ne bi uradili svojoj djeci, ali zato rade najugroženijoj djeci u našem društvu” kaže Akpan Inwang. I zato Lighthouse planira potvoriti polu-nezavisni smještaj za one preko 18 godina, nedaleko od kuće u Suttonu.

Danska i Britanija su jako različita mjesta, i zato je potrebno prilagoditi pristupe okruženju. Kada je Lighthouse tražio svoje stambeno mjesto, vršene su pažljive procjene rizika, kako bi se utvrdilo da u tom području nema nikakvih kriminalnih aktivnosti.

U Velikoj Britaniji se samo 10% djece nalazi u dječijim domovima, dok je 90% u hraniteljskim porodicama, što znači da često prolaze kroz razne poteškoće i sukobe.

U kući Josephine Schneider sukobi rijetko eskaliraju.”Ako postoji neslaganje, razgovaraćemo o tome. Ako ne žele biti prijatelji to je u redu. Ali se moraju poštovati i biti ljubazni jedni prema drugima”, kaže Juel.

Djeci je ponuđen prostor da se smire ako treba, i to šetnjom kroz prostrani vrt sa skloništem za spavanje i pecanom “za kuvanje”. Kuća Josephine Schneider je specijalizovana za djecu koja svoj gnjev okreću prema unutra. “E to je naš izazov” objašnjava ona.

Apkan Inwang posjetio je dom na sjeveru Danske, gdje su djeca imala neka od najekstremnijih ponašanja, ali se vratio jako zadovoljan: ”Čak su i ta djeca bila fascinantno dobra. To mi je dalo puno više samopouzadnja u ono što implementiramo u Velikoj Britaniji.”

Treba imati na umu da je tipični smještaj u Velikoj Britaniji u 2014. godini koštao oko 2.900 funti sedmično, a na godišnjem nivou oko 150.000 funti, a od tada troškovi rastu iz godine u godinu.

U kući Josephine Schneider to je godišnje oko 83.000 funti. Apkan-Inwang kaže da se boljim planiranjem ovi troškovi mogu smanjiti, a novac koji lokalna vlast obezbjeđuje proširiće se dalje, jer ovde cilj nije zarada.  Dodatno finansiranje se ne vraća u džepove akcionara, ide ka tome da mladi ljudi dobiju najbolje moguće odrastanje.

Dok Apkan Inwang i njegov tim naporno rade na oživljavanju svoje vizije, nadaju se da će i drugi slijediti njihovu ulogu.

”Želimo da sarađujemo i sa drugim sektorima kako bismo zajedno napredovali.”

U posljednjih pet godina u Velikoj Britaniji se povećao broj djece kojima je potrebna njega za 5%. Dakle vizija Lighthouse doma potrebna je više nego ikad.

“Ne postoje prečice kada je u pitanju dobrobit djece” kaže Olsen. Sve više vidim, ne samo u Velikoj Britaniji već i šire, potrebu za brzim popravcima – krpljenjem ljudi.

Ali u djetinjstvu imaš samo jednu šansu i ako je pogrešno iskoristite, dobićete odraslu osobu kojoj je potrebna još veća pomoć. Kratkovidni pristup dobrobiti djece je stvarni neuspjeh vida.

Ali to nije nešto što će se desiti na Olsenovom satu.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije