Zašto žene uopšte imaju menstruaciju?

Evolucionarna biologinja Suzanne Sadedin zakoračila je u istraživanje o ovim stvarima i dala najsjajniji odgovor ikad.

Njena zanimljiva priča o tome kako žene dobijaju menstruaciju samo dokazuje da nauka ima sve odgovore, bez obzira koliko oni uznemirujući bili!

Zašto žene imaju menstruaciju? Koja je evolucijska korist ili svrha postojanja ciklusa? Zašto žene ne mogu jednostavno zatrudniti bez menstrualnog ciklusa?

Biolog, koja je radila na Monash i Harvard univerzitetima, bila je i više nego srećna da odgovori na ovo pitanje.

Suzzane Sadedin odgovara:

“Drago mi je što ste me ovo pitali. Ozbiljno. Odgovor na ovo pitanje jedna je od najsvjetlijih i uznemirujućih priča o evolucijskoj biologiji čovjeka, a gotovo niko ne zna za nju. I tako, dragi moji, približite se i čujte jednu izvanrednu priču o tome:

KAKO JE ŽENA DOBILA MENSTRUACIJU?

Suprotno popularnom mišljenju, većina sisara nema menstruaciju. U stvari, to je osobina koja je isključiva za više primate i određene slijepe miševe. Znate šta, savremene žene duplo više menstruiraju u odnosu na bilo koje drugo živo biće.

I to je stvarno prokleto glupo. Sramotan otpad hranjivih materija, onesposobljavanje i mrtva predaja bilo kojim obližnjim predatorima.

Foto: unsplash

Da biste shvatili zašto se to dešava, prvo morate shvatiti da su vas tokom vašeg života sve vrijeme lagali o najintimnijoj vezi koju ćete ikad doživjeti: vezi majke i ploda. Zar nije trudnoća lijepa?

Pročitajte bar jednu knjigu o tome ako do sad niste. Tu je buduća majka sa jednom rukom nježno naslonjenoj na stomaku. Oči su joj prepune ljubavi. Osjećate da će ona učiniti sve da zaštiti svoju bebu.

I kada otvorite knjigu pročitaćete o ovoj veličanstvenoj simbiozi, apsolutnom altruizmu ženske fiziologije koja oblikuje savršeno okruženje za rast njenog djeteta.

Ako ste već bili trudni, vjerovatno znate da stvarna priča nije tako bajna. Postoje trenuci čistog altruizma, ali oni su nedeljama, mjesecima testirani prevelikom mučninom, iscrpljenošću, strašnim bolovima u leđima, problemima sa krvnim pritiskom i anksioznosti da ćete biti među onih 15% žena koje dožive komplikacije opasne po život.

Iz perspektive većine sisara, ovo je prava ludost. Većina sisara kroz trudnoću plovi prilično veselo, boreći se sa predatorima i hvatajući plijen, bez obzira na to koliko im je leglo. Pa šta nas čini tako posebnim? Odgovor leži u načinu na koji se razvijaju ljudski embrioni.

Kod mnogih sisara posteljica, koja je dio fetusa, samo se spaja sa površinom majčinih krvnih sudova. Međutim, neke druge vrste sisara, uključujući više primate, zadržale su direktniju vezu, koja se zove hemohorijalna placenta. Među ljudima, šipanzama i gorilama ovaj razvoj je posebno invazivan.

Foto: unsplash

Unutar materice imamo debeli sloj tkiva endometrija koji sadrži samo sitne krvne sudove. Rastuća placenta bukvalno prodire kroz ovaj sloj, zatim se smješta u arterijske zidove i ponovo ih provodi da usmjeravaju krv prema gladnom embrionu. Zakopa se duboko u okolna tkiva, razbija ih i pumpa arteriju hormonima kako bi se raširili.

To znači da rastući plod ima direktan, neograničen pristup majčinim rezervama krvi. Može da proizvodi hormone i koristi ih za manipulaciju. Na primjer, može da poveća šećer u krvi, proširi arterije ili utiče na krvni pritisak samo da bi sebi obezbjedio više hranjivih materija.

Ovo može izgledati kao nepoštovanje. Ali vidite, majka i plod imaju prilično različite evolucijske interese. Majka “želi” da raspodijeli svoje resurse na jednake djelove za preživjelu djecu ili eventualnu buduću djecu. Fetus “želi” da preživi i da uzme onoliko koliko je u mogućnosti.

Takođe, ovdje imamo i trećeg igrača, a to je otac, čiji se interesi još manje podudaraju sa majčinim, jer ostali potomci možda nisu njegovi.

Foto: unsplash

Procesom nazvanim genomsko utiskivanje, određeni fetalni geni nasljeđeni od oca, mogu se aktivirati još u posteljici. Ovi geni promovišu blagostanje potomstva ali na štetu majke.

Kako smo došli do ove hemohorijalne placente i agresivnog postupka implantacije, koji našim fetusima i njihovim očevima daju takvu moć? Potpuni odgovor se gubi negdje u magli.

Ali evolucijska stabla sugerišu da je hemohorijalna placenta osobina predaka kod sisara, koje su mnoge grupe odbacile. Ali ipak, ovo nije naše mišljenje.

Moguće je da dozvoljavanje fetusima da crpe krv može pomoći u razvoju mozga. Mozak predstavlja energetski skup, tako da možda i nije slučajnost da neke vrste sa najširom invazijom na posteljicu npr. ljudi, gorile imaju i neke od najvećih mozgova.

Takođe, ne tako invazivne placente mogu biti veoma efikasne, tako da ovo i nije toliko uvjerljivo.

Trudnoća kod sisarki predstavlja dobro uređen sistem kada je majka despot. Njeno potomstvo živi ili umire po njenoj volji, jer ona kontroliše snadbjevanje hranjivim materijama i može ih izbaciti ili ponovo apsorbovati u bilo kom trenutku.

S druge strane, trudnoću sa invazivnom hemohorijalnom placentom vodi odbor, i to ne bilo kakav odbor, već onaj čiji članovi mogu imati veoma različite konkurentske interese.

Mnogi potencijalno smrtonosni poremećaji poput ektopične trudnoće, gestacijskog dijabetesa ili preeklampsije mogu se pogrešno pratiti u ovoj intimnoj igri.

Kakve to veze ima sa muškom strukturom? Polako, dolazimo do toga.

Iz ženske perspektive, trudnoća je ogromna investicija. Majka ne samo da gubi kontrolu nad svojim hormonima, već rizikuje svoje tijelo od krvarenja nakon što se porodi. Tako da ima smisla da žene pažljivo prate napredak bebe.

Vjerovatno ste čitali o tome koliko je endometrijum snažan i koliko predstavlja prijatno okruženje za embrion i koji samo čeka da embrion padne u njegov zagrljaj.

Istraživači su pokušali da implantiraju embrione u tijela malih miševa (koji takođe imaju hemohorijalne placente, mada su njihova mnogo manje invazivna od naših). Najnepovoljnije, odnosno najteže mjesto za njihov rast je bio endometrijum.

Daleko od pružanja srdačnog zagrljaja, endometrijum je smrtonosni poligon za testiranje koji prežive samo najtvrđi embrioni. Embrion teži ka tome da što prije implantira svoju posteljicu, kako bi dobio pristup bogatoj krvi svoje majke i povećao svoj ulog u njenom preživljavanju. Iz tog razloga endometrijum je postao deblji i čvršći a plodna posteljica više agresivnija.

Ali šta učiniti kada zametak nije živ ili je zaglavio napola u materici? Snadbjevanje endometrijalne površine krvlju mora biti ograničeno ili će se zametak jednostavno spojiti uz posteljicu.

Ali ograničavanje dotoka krvi utiče na to da tkivo slabo reaguje na majčinske hormonske signale i potencijalno više reaguje na signale iz obližnjih embriona. To ga čini osjetljivijim na infekcije, posebno kad već postoje mrtva ili umiruća tkiva.

Foto: unsplash

Mnogi sisari, riješili su ovaj problem razvijajući načine dijeljenja hranjivih sastojaka bez duboke invazije na snadbjevanje majke krvlju. Ali to je vjerovatno zato što ograničavanje protoka krvi fetusu nikad nije bilo toliko prilagodljivo u odnosu na gladne mozgove.

Izgleda da je rješenje, za primate, da se ukloni cijeli površinski sloj endometrijuma, umirućih embriona, i svega ostalog nakon svake ovulacije koja nije rezultirala trudnoćom. To nije neko brilijantno rješenje, ali funkcioniše.

Drugim riječima, upravo je taj efekat poznat po izboru prirode: neobična rješenja koja djeluju za rješavanje neposrednih problema. Nije baš toliko loše koliko se čini, jer bi u prirodi žene doživljavale cikluse veoma rijetko, možda ne više od nekoliko desetaka puta u svom životu i to između laktacijske amenoreje i trudnoće.

Ljudi ulažu u trudnoću više nego šimpanze i gorile. Dakle, ima smisla da bi trebalo da ulažemo u bolju kontrolu embriona. Kao i kod svih evolucijskih priča i ovde je teško uspostaviti tačno uzročno stanje. Ali ovako izgleda da je naša teška menstruacijska priča dio oštre kontrole kvaliteta.“

Naučnici stoje iza činjenice da nema medicinskog razloga zbog kojeg bi žene trebalo da imajui menstruaciju ukoliko to ne žele. Margaret Pyke profesor seksualnog i reproduktivnog zdravlja rekla je za The Guardian da je “na neki način to jedna od velikih Božijih grešaka u dizajnu.

Nije od neke koristi imati cikluse, odnosno ako ih nemate jedna od koristi bi bila smanjenje anemije zbog nedostatka gvožđa.”

Anne Connolly, vođa klinike za zdravlje žena na Kraljevskom koledžu, tvrdi da od menstrualnih ciklusa ne postoji nikakva zdravstvena korist. Možda zvuči šokantno za sve one koji vjeruju u ideju da je krvarenje apsolutno neophodno za zdrava ženska tijela.