Danas, tamo gdje je nekad bio Budžak, sada je Lazarevo. To je kraj koji uvijek osjećam u sebi. Znam, šta znači riječ „budžak“, ali od svih sinonima meni je najbliži i jedino takav i prihvatam je kao „skriveno mjesto“.
Skriveno u mom sjećanju na odrastanje. Znam, danas kao roditelj, da dijete treba pustiti da odraste brzinom koja njemu odgovara.
Mijenja se vrijeme i interakcija ljudskog ponašanja. Međutim, ono što ne bi trebalo da se mijenja je da djeca moraju ostati otvorena za radoznalost i različitost.
Dijete ne razlikuje sebe od svojih želja. Ovo vrijeme pandemije uskraćuje ispunjenje mnogih želja. Ali, to je tek ništa u odnosu na tteret koji osjećaju roditelji, na potrebu da ih više nego ikad sačuvamo.
Zato imamo obavezu da im približimo i izgradimo principe realnosti.
Želim, da i mi „stariji“, u punom i pravom smislu te riječi, postanemo potpuno svjesni realnosti koja je takva, kakva jeste.
Meni svakako znači moje djetinstvo, i moja škola „Ivan Goran Kovačić“. Ali, najviše ćemo učiniti za djecu Budžaka i Banja Luke ako se ta škola sanira i opremi. Ostaje nam to kao obaveza. Prija mi i istorija te škole, sagrađene 1956. godine dobrovoljnim radom i „mobom“ sa okolnim naseljima Česma i Drakulić. Ali „moba“, taj starinski način međusobnog pomaganja, u današnjem vremenu poprima drugo tumačenje.
To je solidarnost.
Znači mi i to , što sam kao dijete igrao folklor u KUD-u „Pelagić“. Tu i tad sam i upoznao neke od mojih najboljih prijatelja. Kolo, svako kolo je igra u slavu života.
Želim da i ovaj predivni vrtić „Kolibri“, koji završavamo u Budžaku, bude upravo posvećen toj slavi života.
Želim da četiri magične riječi… ljudi, ljubav, rad i radost… budu naša posveta predivnom dječijem igralištu koje se gradi iza naše škole.
Želim da se svake godine, kada se održava akcija „Proljeće“ i kada svaki učenik moje škole zasadi po jedan cvijet, da postanemo bogatiji za saznanje, da su najljepši pupoljci budućnosti zasađeni sjemenom sadašnjosti.
Želim da našoj djeci naglas pročitamo – Treba ljubiti Zemlju djece svoje, a ne djedova svojih. Jer , čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo, nego kuda idemo.
Da ih ne opterećujemo kako je bilo, već kako će biti.
Za to želim da se borim.
Ali znate i sami – ne mogu sam. Vratimo se na onu solidarnost. Na zajedničko djelovanje za lični i kolekitvni napredak.
Prenosimo. Ustupamo prostor. Stavovi iskazani u prenesenim tekstovima su lični stavovi ili stavovi redakcija u kojima je autor zaposlen i nisu nužno stavovi Lola magazina.
