Ljudski odnosinajnovijePorodicaŽivot

Kako smo zaboravili iščekivati, ma i ljubiti se onako filmski!

Nemam u kući ništa od pravog krzna.

Podnijeti ga ne mogu.

Moja krznena bundica je siva i vještačka. Meni sasvim ok.

Redakcija

Črčkarije/ Facebook

Kaže Oluja da ne razumije ljude koji na sebi mogu nositi nešto što je nekada disalo. Zaustih da kažem da isto osjećam. Međutim…

Lisice koje su se nosile oko vrata su bile jako popularne krajem osamdesetih. Još ako imaš i šubaru, radosti nikad kraja.

Mi nekako baš teško živjeli. Tata tokom sedmice na terenu. Iščekujemo ga petkom naveče, cupkajući. Čekamo da otvori torbu. Izvadi slatkiše.

Kasnije smo saznale da bi jako često zaboravio da nam nešto kupi, ali je mama imala zlatnu rezervu euro blokova, čokoladnih bananica i malih napolitanki, pa ubaci kad mi ne gledamo.

Sebične kao što samo djeca to znaju biti, nismo nikad razmišljale o tome kupi li mami nešto. A bila je skromna. Par princes krofni iz slastičarnice u Ilici su bile sve što je ona željela. On bi baš tu sitnicu često zaboravio.

Pred Novu godinu smo ga čekale u toploj sobi. Smračilo se već. Mama naspremala zijafete. Mi opranih kosica i u pidžamama. Ma samo što ne sjedimo mirno, jer znamo da donosi paketiće. Nagađamo šta će biti unutra. Mama stavila sijalicu u štramplice i krpi ih. Da nam ne ispadaju krompirići, kaže.

Sa sobom je donio svoj pohabani kofer i ovaj put jednu veliku torbu. Ogromnu. Mi se gurkamo razgoračenih očiju. Nagađamo. Polako otvara torbu. Iz nje viri nešto bijelo i čupavo.

„Kupio nam još jednu ovcu“-razočarano kažem i sjednem. „Kao da mi ovih nije dosta.“
Gleda u mamu. Otvara rajsferšlus do kraja. Mama i dalje drži džezvu s kafom u ruci. Otvara širom oči. Usta. Poklopac poskakuje na šerpici u kojoj vri voda za kafu. Vrijeme stoji. Oni se gledaju, onako kako se gledaju ljudi koji se vole i vide nakon dugo vremena. Ma, lažem. Kao da se vide prvi put.

Vadi lisicu i šubaru.
„Srebrna polarna“-prošaputa mama.

“Da se oporaviš od šoka” -promuklo će tata.
Sjećam se da joj je on namjestio lisicu i šubaru. Sjećam se da smo ih tada prvi put vidjele da se ljube. Ono filmski. Sjećam se da ju je vrtio po sobi u ritmu muzike sa reklame na starom Čajevec televizoru.

Ne sjećam se trenerke sa rupom kod koljena i pođonjenih priglavaka koje je tada nosila. Samo sjaja u njihovim očima. I princes krofni koje smo jeli svi skupa. Jedno od nas sa šubarom na glavi i lisicom oko vrata. Sjećam se ljubavi i sreće.
Nikada nisam dodirnula lisicu. Oči, iako plastične djelovale su mi strašno. Štipaljka kojom se kačila još strašnije. O šapama da ne pričam. Ostala je u kući, zajedno sa šubarom. Ko zna šta se s njom desilo.

Razmišljam o tome kako se danas ničemu ne znamo obradovati. O tome kako nam pokloni malo znače. Razmišljam o tome kako je sve dostupno. Kako smo zaboravili iščekivati. Ma i ljubiti se. Onako filmski.

Da mi je taj osjećaj… Ne mora biti srebrna polarna. Ne mora ništa što je već disalo. Ne mora biti ni vještačko krzno. Može i šal. Pleteni. I televizor… Može muzika sa reklame. Ne moraju princes krofne. Ništa. Samo onakav pogled mog muškarca.

Onakva sreća. Onakva ljubav i oduševljenje. Onakvo poštovanje. Makar i krpila štramplice preko sijalice. Da ne ispadaju krompirići…Pa da me pogleda. Namjesti mi šal. Da me zavrti po sobi uz zvuke Betovenove Elize. I da mi skloni štaub šećer s nosa…

Preuzeto sa: Črčkarije/ Facebook

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije