Lole iz komšilukanajnovijeO ljudima

Hajde da pričamo o lošim stranama domaćeg turizma

Ove godine nismo mogli na more. Oni koji malo više ili previše razmišljaju nisu mogli nigdje.

Jelena Despot

 

Nekako, nikada nisam bila jedna od tih.

Za svojih deset dana godišnjeg odmora smislila sam kako da posjetim neka sjajna mjesta u Bosni i Hercegovini. I to bez turističkog vaučera.

Totalno irelevantno, i slučajno, u Federaciji.

Kada je odmor u pitanju, uvijek biram hedonizam ispred bilo kakve uštede, a otkad znam za sebe želja mi je bila da vidim Unu. Onu u koju se ulijeva moja Sana, te se tako zaputismo u Bihać.

Uz malo pregovora iznajmismo vilu za 100 eura od našeg ljubaznog domaćina, koji je u Austriji. Dočekaće nas neko, veli. I tako je i bilo.

Iako je prva dva dana našeg boravka padala kiša to nas nije spriječilo da uživamo u svim blagodatima odmora u našoj zemlji. Em nema skupoće. Em nema cimanja. Em šta god pitaš – ima i može.

U vili smo boravili sami, trudili se da čuvamo kao da je naše i da ostavimo barem približno onako kako smo zatekli. I Bihać je dobio svaku preporuku.

Tim tragom i entuzijazmom zaputismo se u Mostar, tačnije u Blagaj. Mislili smo da smo iznajmili vili u kojoj ćemo boraviti sami, no ipak nismo.

Nije ovo sastav koji će vam reći “kako sam provela ljetni raspust”, već onaj koji će vam reći malo više o mentalitetu našeg naroda i objasniti zašto je svjetski turizam svjetlosnu godinu ispred nas.

Smještaj nije bio skup. Ispostavilo se da su pored nas još tri žene bile gosti, ali i da naši domaćini tu žive.

Onaj prvi osjećaj je odmah bio off.

“Neki gosti su nam otkazali, pa možete ostati i onu četvrtu noć”, prilično nezainteresovana rekla je vlasnica.

“Jao, divno. Mislim nije, žao mi je da su vam otkazali gosti, ali se radujem zbog nas”, pokušala sam da budem spontana.

“Ja uvijek imam goste”, procijedila je uz neki ironični smijeh.

“Ove ležaljke su vam zauzete jer su one (ispostavilo se tri kul žene) došle prije vas. Mada ja najviše volim da ležim na betonu”

“Obavezno se kupajte prije ulaska u bazen. Gosti se mažu uljima pa uđu u bazen”.

“Na ovim stolicama one sjede, pa vi izaberite neko drugo mjesto”.

Nije baš bila hercegovačka dobrodošlica kakvoj smo se nadali. Iako namazani uljem u bazen nikada ne bismo ni ušli, iako postoje jasno istaknuta pravila za kupanje na bazenu, to nije baš najsrdačniji način da dočekate svog gosta.

To nije način na koji predstavljate svoju vilu ljudima koji su tek došli, jer su se ljudi koji su tek došli osjetili kao manje važni gosti od onih koji su “došli prvi”.

Nas četvero smo trebali da sjedimo za duplo manjim stolom i stolicama, da koristimo dvije ležaljke.

Zezala sam se da se pomalo osjećam kao da sam u internatu, a ne gost u hotelu, vili, ili kako god.

Na stranu to da je to moglo da pokvari naše uživanje i druženje. Prvo veče smo raspalili roštilj, ponudili i druge gošće. Dobili zauzvrat salatu i nekoliko neobaveznih i ljubaznih ćaskanja.

Veseli smo pili kafu, kuvali, ručali, da bi se u nekom momentu pojavila vlasnica noseći nasjeckanu lubenicu.

Aaaa, kako lijep gest pomislio je vječiti optimista u meni.

“Molim vas da ugasite muziku, jer je umrla majka od, zaboravila sam koga, a mi smo ovdje u komšiluku svi familija”.

Pomalo u čudu ugasila sam odmah muziku koje je bila prilično tiha i nenametljiva. Koja se zapravo svidjela i drugim gošćama te im nismo smetali. Nisam mogla u glavi da pronađem nijedan logičan razlog zašto bi gostu rekao da ugasi muziku. Gostu koji je boravio na bazenu. Muzika nije bila glasna. Gosta ne biste trebali opterećivati svojim privatnim stvarima, jer je gost svoj boravak uredno platio.

Zašto smo cijeli dan imali osjećaj da bismo trebali MALO TIŠE. Zašto smo se osjećali kao da nismo gosti ili barem da nismo jednako važni.

Možda je to jedan od razloga što ljudi biraju da idu u Tursku, poslije koje kako kažu nijedna usluga nije dovoljno dobra.

Zašto smo mi u Bosni naučeni da što god da se desi “treba da nam bude dovoljno dobro i da ne treba da tražimo dlaku u jajetu”.

Ja zaista i ne tražim. Ali ovo je nekako baš velika dlaka. Ja zaista i dalje uživam u svom odmoru. Ja zaista mislim da je ova zemlja predivna i da ima toliko toga da ponudi.

Ali, mislim da o nekim stvarima treba da govorimo. Mislim da neke stvari treba da nazovemo njihovim imenom.

Mislim da bi svaki gost trebao da bude gost i da se u svojoj zemlji osjeća “najdobrodošliji”.

Ali, izgleda da imamo još toliko toga da naučimo u svakoj uslužnoj djelatnosti. Pa i onoj turističkoj.

Možda nam ova godina pomogne da shvatimo koliko je svaki gost važan. Ili bi trebao da bude.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije