DogađajiKulturaLjudiMedicinaMjestanajnovijeNaslovna vijestPojaveŽivot

Dramatična priča ugledne književnice Slavenke Drakulić: Kako sam preboljela koronu

Zaražena Covidom-19 za vrijeme boravka u Švedskoj, književnica je ovog proljeća 6 sedmica provela u bolnici, od toga 6 dana na respiratoru.

Redakcija

jutarnji.hr

Ležim na podu bolničke sobe. Blijedožuti linoleum još je vlažan jer malo prije oprala ga je čistačica kojoj sam vidjela samo čelo i oči, sve ostalo bilo je pokriveno zaštitnom opremom.

Ipak, uz samu nogu kreveta primjećujem tamnocrvenu kap osušene krvi, mali trag nekog tko je ovdje ležao prije mene. Rano je jutro tri sedmice nakon što sam primljena u bolnicu s dijagnozom infekcije koronavirusom.

Sinoć su me iz odjela za intenzivnu njegu, na kojem sam, kažu mi, provela dvanaest dana, od kojih šest na respiratoru, prebacili u ovu jednokrevetnu sobu, iako sam se tome odupirala koliko god sam mogla.

Kad su mi rekli da odlazim s odjela intenzivne, neočekivano me preplavio strah, grlo se još više stisnulo i oblio me znoj.

Odlučno sam odmahivala glavom: ne, ne! Ta promjena bila je za mene veliki šok jer je nisam očekivala. Moj krevet, moje mjesto na koje sam se danima navikavala, stvorenja s crnim maskama koja su se o meni brinula, to je, otkako sam se probudila iz narkoze, bila moja izvjesnost, ono što mi je davalo osjećaj sigurnosti.

Dok su me vozili kroz dugačke hladne bolničke hodnike obasjane plavičastim svjetlom, panično sam se bojala izlaska iz odjela intenzivne njege, izvan dohvata sestara i doktora koji su me danonoćno okruživali, i prostora koji sam poznavala.

Nastavila sam protestvovati odmahivanjem dok su me dva ravnodušna bolničara vozila prema novom odredištu, ne vjerujući da igdje drugdje mogu biti zaštićenija.

Na podu nove sobe vraćam se tom strahu od odvajanja od onog što je bio moj prvi doživljaj stvarnosti nakon buđenja iz narkoze.

Pri dolasku u bolnicu nisam osjetila strah, čak ni nakon što su mi saopštitli  dijagnozu. Moguće je da više ništa nisam ni razumjela, jer je bolest već bila uzela maha, ali sjećam se da sam se tresla u groznici te kako me glava užasno boljela, kao da je probada hiljadu sitnih, oštrih iglica.

Osim bola, nisam osjećala ništa. Paraliza emocija očito je nužna za preživljavanje.

Nakon što su me smjestili na novi odjel, u trenu sam zaspala, iscrpljena preseljenjem. Ujutro sobu vidim sasvim drugačije, kao prvi korak prema povratku u normalan život. Velika je i zračna, s prozorom koji gleda na bolnički kompleks okružen blijedozelenim drvećem, ali pogled prema vanjskom svijetu mijenja ritam tijela koji više ne određuju zamaskirani ljudi niti besmislene kazaljke na zidnom satu, nego svjetlost koja kroz njega ulazi ili se gasi.

Ipak, ne mogu se sasvim pouzdati u svoje procjene vremena prema vanjskoj svjetlosti. Teško razlikujem zoru od sumraka, ali svjesna sam da je maj i da su dani sve duži.

Dvorana u kojoj je smještena intenzivna njega izgleda poput ogromne montažne tvorničke hale s plavozelenim zavjesama koje odjeljuju pacijente.

U polu crnim plinskim maskama i prozirnim štitovima preko lica, pokrivenih glava, cijelog tijela zamraku tog prostora, za koji mi se činilo da je smješten u podrumu, bilo je malo znakova prema kojima sam mogla odrediti doba dana.

Od stvarnoga svijeta nakon buđenja vidjela sam ljude umotanog u zaštitnu odjeću, zastrašujućih jer nisu nalikovali na ljudska bića.

Ta bića su mi prilazila, tačnije, prilazila su aparatima na koje sam bila priključena, vadili su mi krv, mjerila pritisaki količinu kiseonika u krvi, davali lijekove i infuzije.

Ako bih bila budna, davali bi mi znakove: palac gore umjesto osmijeha. Ili bi me potapšali rukom u debeloj, plavoj gumenoj rukavici. Ako bi mi i pokušali nešto reći, zvuk njihova glasa teško se probijao kroz masku.

I ja sam imala čvrsto pričvršćenu masku za kisik koja mi je pokrivala usta i nos, onemogućujući mi da govorim. Iz narkoze probudila sam se gotovo sasvim gluha pa sam im morala rukama pokazivati da ne čujem.

I da sam žedna: prvo bih kažiprstom pokazala uho i zavrtjela rukom, zatim bih palcem pokazala prema ustima.

Te tri geste ponavljala bih svakome ko bi mi prišao, uporno. Grlo mi je bilo nepodnošljivo suho, i nadala sam se da bi me možda manje boljelo kad bih ga navlažila. Silno sam se željela napiti vode, iako mi je svaki gutljaj sline bio bolan.

Ali ma koliko mahala i pokazivala da sam žedna, bolničari, koji su me sasvim sigurno razumjeli, nisu reagovali. Napokon sam, na njihov užas, smogla snage i maknula masku: vode, dajte mi vode!

Na to je jedna bolničarka uzela spužvicu na štapiću, umočila je u čašu s vodom i ovlažila mi usta iznutra, pazeći da mi ni jedna kap ne sklizne niz ranjeno grlo.

Kad sam posegnula za plastičnom čašicom koju je držala u ruci, brzo ju je izmaknula izvan mog dohvata i, mašući prstom kao da se radi o djetetu, pokazala mi da ne smijem piti.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije