DogađajiKulturaLjudiMedicinaMjestanajnovijeNaslovna vijestPojaveŽivot

Dramatična priča ugledne književnice Slavenke Drakulić: Kako sam preboljela koronu

Zaražena Covidom-19 za vrijeme boravka u Švedskoj, književnica je ovog proljeća 6 sedmica provela u bolnici, od toga 6 dana na respiratoru.

Redakcija

jutarnji.hr

Kasnije, kad sam se već vratila kući, dvije noći zaredom sanjala sam isti san. U bolnici sam, oko mene zabrađeni ljudi, a ja vičem na svom jeziku: dajte mi vode, žedna sam!

Oni se okreću i gledaju me, govore mi nešto, ali ja ih ne razumijem jer je njihov jezik različit od mog. Okreću se i odlaze. Budim se uz intenzivan osjećaj žeđi, kao u snu.

Od predmeta koji su me trebali vratiti svakodnevici, bio je tu samo sat. Visio je na betonskom stubu tačno preko puta mog kreveta. Velik, s golemim brojkama, kako bi i kratkovidni pacijenti poput mene mogli vidjeti koliko je sati.

Je li sat bio na tome mjestu kako bismo se mogli orijentisati u vremenu? Jer, za mene, kružnica kojom kazaljke na satu opisuje vrijeme, pretvorila se u ravnu crtu.

Svjetlo se u dvorani palilo i gasilo, osoblje je dolazilo i odlazilo, u nekom neuhvatljivom ritmu koji nije, kao što to obično biva, određivala svjetlost koja dolazi izvana i dijeli dan od noći.

Jedanaest sati, koliko pokazuju kazaljke na tom satu, moglo je biti jedanaest ujutro, ali i jedanaest navečer – kako sam to mogla znati?

Moram li svaki novi dan iznova osvojiti? Jedini pouzdani znak da je dan prošao ili započeo, bilo je pranje zuba. No nisam mogla znati kad je jutro, a kad večer, ako mi neko to ne bi rekao.

Vrijeme koje je sat pokazivao nije bilo moje, određivali su ga drugi, a ja sam samo u njemu postojala.

Moje je vrijeme prolazilo u snu u koji sam utonula shrvana nekom posebnom vrstom umora koji mi nije dopuštao da se probudim. To nije bio dubok, čvrst san, nego neka vrsta polusna, kao kad ponekad popijem preslabu dozu tableta za spavanje.

San u kojem sam bila napola svjesna onoga što se oko mene događa, ali ipak se nisam osjećala budnom. U kratkim razdobljima kad bih bila budna, bila bih u čudnom stanju polusvijesti, u kojoj ne postoji ništa osim tjelesnih osjećaja: mokro, hladno, neudobno, prevruće, bolno…

Svijest o tijelu prethodila je svijesti o sebi kao osobi, o vlastitom Ja. Na intenzivnom odjelu ličnost postaje tako mala i nevažna. Jedino je važno da tijelo funkcioniše poput mašine. U prvim trenucima polusvijesti, osjetila sam samo da postojim.

Da jesam. Oči su mi bile širom otvorene, vidjela sam dvoranu, bila sam tamo, ali niti je to bila dvorana niti sam to bila ja, već biće uronjeno u postojanje, još bez identiteta, još prazno, bez sjećanja, bez želja i misli – samo bivanje, budna prisutnosti u bezvremenu. Poput balona koji se postupno puni.

Foto: Jonathan Nackstrand/AFP/ jutarnji.hr

Prvo veče u novoj sobi, nakon oduševljenja, javila se jaka nelagoda. Nervozno sam opipavala dugme za alarm, željela sam biti sigurna da ga mogu dohvatiti jer dotad ni na trenutak nisam bila bez nadzora.

Ali već ujutro, ohrabrena činjenicom da više nisam toliko ovisna o drugima, pokušala sam sama ustati iz kreveta, iako su iz mene virila barem tri katetera, a i dalje sam imala masku za kisik povezanu s bocom pored kreveta, zbog čega se baš i nisam mogla pomicati.

Ipak sam nekako, uz veliki napor, uspjela sjesti na rub i spustiti noge na pod. Ali čim sam, držeći se za krevet objema rukama, pokušala stati na noge, složila sam se na pod. Alarm je ostao s druge strane mog ležaja i nisam ga mogla dohvatiti.

Nisam trebala biti tako poduzetna, pomislila sam kad sam se udobnije namještala na tvrdom podu. Pala sam, ali se nisam udarila. Ne, osjetila sam samo kako mi se noge, kao da su od gume, savijaju u koljenima i kako klizim i dotičem linoleum.

A samo sam htjela otići u kupatilo, jer imam čak i svoje kupatilo, do koje, doduše, ne mogu niti dopuzati jer za to nemam snage, ali ipak me veselila pomisao da ću možda uskoro sama umiti lice i oprati zube, čak se i istuširati.

Prvi put pomislila sam na budućnost – u bezvremenu u kojem sam dotad boravila, budućnosti nije bilo. Nisam pomislila na to kada ću iz bolnice otići kući, ta mi je misao još uvijek bila sasvim daleka i apstraktna.

Budućnost je u tome trenutku značila domoći se tuša. Bio je to dohvatljiv cilj. Mogu im reći da me stave  u kolica, odvezu u kupatilo i otvore tuš.

Da mi je samo istuširati se nakon dvadesetak dana ležanja, osjetiti jaki mlaz tople vode koja ispire znoj i zadah bolesti, pustiti da mi krupne kapi udaraju u lice, da bubnjaju po ramenima i klize niz noge, niz masnu slijepljenu kosu. Da mi je sjediti pod tušem dugo, dok se ne isperu svi tuđi dodiri.

Nisam bila prljava, prali su me svaki dan – po tome sam znala da je prošao još jedan dan – dvije bolničarke ili dvojica bolničara, uvijek ih je trebalo dvoje jer su me morali okretati na bok. Sama sam jedva pomicala ruke. Tijelo je bilo odrvenjelo, umrtvljeno i nije me slušalo.

Zatim bi jedno od njih tkaninom namočenom u toplu vodu i sapun čvrsto i sistematično prebrisalo najprije jednu stranu tijela pa drugu, leđa, stražnjicu – pogotovo pažljivo prali su stražnjicu zbog pelena koje je to tijelo bilo primorano nositi – pa noge i na kraju ruke.

Tek kad bi me ušuškali u čistoj spavaćici, oprali bi mi lice i namazali usne vazelinom, tijelo bi mi dopustilo da budem Ja.

Nečiji bi prsti na usnama bili nježniji od drugih, i tada bih osjetila kako mi suze vlaže tek obrisane obraze.

Foto: unsplash

Ne pokušavam ustati s poda jer sam preslaba. Osjećam da ću zaspati, svako malo svladava me umor kojem ne mogu odoljeti. Pokušavam ostati budna jer, ako zaspim na podu, mogla bih navući kakvu novu bolest i produžiti  oporavak. A ne mogu ni vikati i nekoga dozvati.

Kad pokušam nešto reći, grlo prvo ispušta čudne zvukove, poput krkljanja, a riječi koje pokušavam izgovoriti izlaze s mukom i pretvaraju se u teško razumljivo mumljanje.

Ipak, ne paničarim jer znam da će se uskoro otvoriti vrata i ući će sestra koja je zadužena za vađenje krvi ili ona druga, koja donosi lijekove.

U bolnici nema mira, svako malo netko ulazi i popravlja, provjerava, nudi, pita. Možda tako i treba, radi se o bolesnici koja je preživjela novu strašnu bolest – bolest koja sije strah i ubija, o kojoj se ništa ne zna. U ovoj situaciji od svakog se pacijenta nešto može naučiti, baš kao i od bijelih miševa na kojima eksperimentiraju u laboratoriju.

Ležim i posmatram vlastite ruke. Mršave, obješene kože, kao da nisu moje. “Izgubili ste deset kila”, rekla mi je sestra. Kada u mojim godinama osoba toliko izgubi na težini, koža postaje prevelika.

Višak se objesio i sa svakim pokretom leluja na kostima, posve prazan, kao dva broja preveliki kaput. Moglo bi ga se škarama odrezati na pravu mjeru.

Nema više mesa, mišića, koji su ga ispunjavali. Polako, s naporom, podižem ruku u zrak i gledam tu ispražnjenu, namreškanu vrećicu koja se objesila s nadlaktice. Kako ležim nasuprot prozoru, svjetlo pada tako da vidim svaki njen nabor, ubod igle i modricu od podljeva.

Tako je tanka ta moja koža.

Prelazim prstom po zglobu, gdje je najtanja. Pipam izbočene plavičaste žile, kao da se želim uvjeriti da u meni još uvijek teče krv. Kako je moguće da me drži na okupu samo ta jadna, suha, naborana, gotovo prozirna opna – sve kosti i meso i živce i ono unutra, srce koje kuca, želudac, crijeva i lobanju s mozgom, i misli u njemu…

Samo ta opna sprečava da se skup tkiva, zvanog tijelo, raspadne, da se ne prospe po podu, ne razlije poput vlažne mrlje, da ga više ne bude… Bez kože ne bi bilo ni tijela ni mene. Ono malo mene koje se probudilo nakon narkoze osjeća kožu kao omotač, kao granicu bića, odjednom nimalo krhku.

Jednokrevetna soba bila je prijelazna faza prema sljedećem odjelu. Trebalo je najprije provjeriti mogu li gutati piće i jelo, a potom hoće li išta od toga stići do želuca. Mlada doktorica sluša kako gutam: prislanja slušalicu stetoskopa na moje grlo i pažljivo osluškuje.

Sve dosad nisu mi dali da pijem, bila sam na infuziji, jer nisu mogli znati kamo bi ta voda otišla, objašnjava mi ona. Ako pravilno pijem, maknu će mi infuziju. Pravilno znači da tekućina ne smije završiti u plućima, jer bi me to moglo ugušiti ili izazvati opasnu upalu pluća.

Gutam polako i pažljivo, ona kima glavom. Dobro je. Zaustavlja infuziju i vadi iglu iz žile. Razgovorljiva je pa od nje doznajem da se moje stanje stalne pospanosti zove hronični umor te kako on nije posljedica lijekova koje sam dobijala na odjelu intenzivne – nego jedno je od glavnih obilježja moje bolesti.

To bi moglo duže potrajati, kaže ona. U tom trenutku ne razumijem što to znači, njene riječi prolaze mimo mene, jer još ne mogu pojmiti što u mom slučaju znači “duže vrijeme”. Govori li o danima ili o nedeljama? Ili o onom vremenu iza?

Već sam drugi dan u jednokrevetnoj sobi, a još ne znam ni koliko sam dugo bila pod narkozom; moji službeni, i jedini, posjetitelji o tome ne govore. Možda mi je neko od njih to i rekao, ali mozak koji plovi u izmaglici to nije registrovao.

Doktori su ovdje prema meni pomalo suzdržani. Iako više ne trebam disati uz pomoć aparata, i s kisikom me povezuje još samo tanka plastična cijev pod nosom, kao da nisu sigurni koliko sam prisutna i koliko razumijem svoju situaciju.

Nakon prolazne ocjene iz gutanja, dobijam dozvolu za premještaj na drugi odjel, neurološki. Tamo će provjeriti sve ostalo, od kretanja do prisebnosti i sposobnosti izražavanja.

U novoj sobi negdje visoko u zgradi (možda je intenzivna doista u podrumu, jer mi se čini da se sa svakim preseljenjem penjem sprat više), još su jedna žena i jedan muškarac.

Još ni u jednoj bolnici nisam vidjela da su muškarci i žene u istoj sobi, ali ovdje je to uobičajeno, tako je bilo i u vrijeme prije korone, kažu. Sad se slabašnim glasom već raspitujem i o takvim stvarima, što se tumači mojom prisebnošću. Ovamo su me preselili ujutro, u vrijeme za fizioterapiju.

Prvo me sestra oslobađa cjevčice za kisik, moja pluća sada moraju disati sama, i zbog toga, dok ležim, imam stalno priključen mjerač kisika u krvi. Prve vježbe radim sjedeći na krevetu.

Terapeutkinja mi strpljivo objašnjava osnovne pokrete, primjerice: podignuti nogu od poda u horizontalni položaj i držati je tako najduže što mogu. Čini mi se lako, ali kad pokušam, moram napregnuti svu snagu da barem na tren nogu zadržim u tom položaju.

Kako ću ikad prohodati? – pitam obeshrabrena nakon prvog pokušaja. Ona se smije i odmahuje rukom. Svi se to pitaju, tješi me, ali za tri dana moći ćete hodati do kraja sobe.

Podiže me na noge i pridržava. Jaka je i odlučna, drži me dok pokušavam napraviti prvi korak nakon više od tri tjedna u krevetu. Čini mi se da su mi noge manje gumene.

Već sljedećeg dana usuđujem se hodati uz terapeutkinju, držeći se za hodalicu. I to pet-šest metara, do kupaonice! Koraci su mi ukočeni, drhtim od napora, ali ne odustajem. I ne padam.

Vraćamo se do kreveta, pa ponovno do kupaonice, I ujutro i popodne, dan za danom. Brzina oporavka moga tijela zapanjuje me, kao da postoji neki skriveni izvor iz kojeg crpi snagu. Jedan dan jedva se oslonim na noge, a već nakon nekoliko dana hodam do kupatila bez pomoći.

Krajem sedmice već se usuđujem ići do vrata sobe, pa do hodnika. Treba mi desetak dana da se uputim cijelom dužinom hodnika, jako sporo i još uvijek s naporom.

Moja komšinica je ovdje duže, ona se lakše kreće i usuđuje se otići do lifta udaljenog 30-ak metara. A komšija se sprema kući! Dok ga gledam kako pakira svoje stvari, prvi put pitam doktoricu koliko ću još vremena provesti u bolnici…

Foto: unsplash

To zavisi o vama, kaže mi neurologinja s uganutom nogom u udlagama (teško je dobiti bolovanje u vrijeme epidemije! – smije se ona), zadužena za razgovor s pacijentima.

Osoblje je ljubazno i razgovorljivo, jer i to je dio terapije, baš svi, od sestara do različitih specijalista za unutrašnje organe koje pozivaju na odjel da nas pregledaju, ili kojima nas vode.

Ovdje imamo tri cilja: da pacijent uspostavi normalnu komunikaciju s okolinom, da prohoda i da počne jesti čvrstu hranu, objašnjava mi neurologinja. Hodati, govoriti, jesti – pa to se i ne čini posebno zahtjevnim, kažem.

Zašto onda jedete tako malo, morate više jesti, kaže, ali ne prijekorno nego nekako brižno. Izgubili ste mišiće, koje sada ponovno morate izgraditi.

Da, u pravu je. Znam to i sama, ali ne mogu jesti, jednostavno ne mogu. Kao ni ostali koji se oporavljaju od korone, ne osjećam ni miris ni okus hrane. Prisilite se, glasi njen dobronamjerni savjet.

“Prisiliti se” nova je riječ u mom bolničkom rječniku. Ali ma kako slaba bila, lakše mi se bilo prisiliti vježbati nego jesti. Prvo mi donose nekakve voćne kašice, čini mi se da je to hrana za bebe.

Želudac i crijeva trebaju se ponovno naučiti na čvrstu hranu – govori dijetetičarka, kao da je riječ o  učenicima. No učenici su neposlušni. Želudac se buni da mu voćne kašice izazivaju kiselinu, a ni crijeva nisu baš najsretnija.

To natezanje s kašicama traje barem sedam dana, pa i dalje gubim na težini. Daljnje mršavljenje nije poželjno, ponavlja više različitih liječnika, zabrinuto kimajući glavom. Slijedi CT želuca i crijeva, no ne nalaze razlog mojem odbijanju.

Preporučuju čvrstu hranu, to je jedino rješenje. Jedite, savjetuju. Ali kako ću jesti kad ta hrana nema ni okusa ni mirisa? Prisilite se, kažu mi ponovo. Prisili se, kažu mi i moji od kuće s kojima sada već razgovaram mobitelom, iako muklim šapatom, jer jaka grlobolja traje i dalje. Što se prije navikneš na normalnu hranu, prije ćeš kući.

Borba za budućnost nije više tuširanje i hodanje, sada je to borba za svaki zalogaj triput u danu. Kao kad sam bila dijete i kad mi je baka odvraćala pažnju od jela slikovnicom ili kutijom sa šarenim dugmetima koje bi istresla na stol.

Mama bi mi uspjela ubaciti nekoliko zalogaja u usta, ali čim bih se prestala igrati i primijetila da jedem, odmah bih čvrsto zatvorila usta.

Meso, tačnije blijedu kuhanu piletinu, posve odbijam, a ono drugo, nekakvo jadno povrće, krompir, kuhanu riba – toga jedva progutam par zalogaja, od kojih nema puno koristi. Kao da gutam zgužvani papir.

Sestre me gledaju sažaljivo, jer sama sam sebi najveća prepreka oporavku. Logopedica mi donosi kavu, terapeutkinja mi nudi kekse. Jednog od tih mučnih dana borbe, nakon pune dvije nedelje provedena na ovom odjelu, jedna mlada sestra mi šapne – kao da se radi o povjerljivoj informaciji – probajte supu od paradajza, samo probajte, možda će vam se svidjeti.

Kimnula sam glavnom, znatiželjna zašto joj je baš ta supa pala na pamet. Je li možda shvatila da dolazim iz kraja gdje raste paradajz?

U trenu se preda mnom stvorila zdjelica tople crvene supe. Oprezno sam srknula prvu kašiku, spremna na razočaranje. No, u tom času dogodilo se da sam prvi put prepoznala okus hrane, kao da mi je baš ta supa u tom trenu vratila čulo okusa i mirisa.

Isprva mi se učinilo da se radi o čaroliji. No možda je objašnjenje bilo jednostavnije: probala sam nešto što je moje sjećanje prepoznalo, nešto nalik domaćoj hrani na koju sam navikla.

Sestra mi se smiješila, bila je zadovoljna. Od tada sam paradajz supu jela dvaput dnevno, i ona me vratila u svijet hrane, a za njom su slijedili nezačinjena kuhana riba, bezukusni krumpir ili grašak i mrkva iz konzerve.

Iako još uvijek nisam imala apetit, sa svakim na silu progutanim zalogajem preda mnom se otvarao put kući, poput odškrinutih vrata u mračnoj sobi kroz koju prodiru zrake sunca.

Potkraj boravka u bolnici svakog pacijenta čeka psihotest. Nisam zapamtila nijedno pitanje, i sigurna sam da sam odgovorila samo na njih nekoliko. No jedno mi je ostalo u sjećanju, jer sam pomislila da je doista preuranjeno da te tri nedelje nakon što te skinu s respiratora pitaju: razmišljate li o tome kako će korona uticati  na vaš izgled? Izgled?

Kad u prolazu pogledam u zamagljeno kupaonsko ogledalo, vidim osobu raščupane kose s velikim podočnjacima i dubokim okomitim borama na obrazima. Crte lica prepoznatljive su mi, ali ne vidim – sebe. Ne obraćam pažnju  na taj lik, ne približavam mu se, još nije vrijeme za zagledavanje.

Dovoljno mi je da već mogu zamisliti kako ću uskoro stati pred svoje  ogledalo i osmotriti posljedice bolesti, od izraslih sjedina do ispaćenog lica i mreže sitnih bora koje će se pojaviti kad se nasmiješim.

U bolnici mi je od izgleda daleko važnije da se mogu sama oprati i počešljati, da napokon mogu stajati pod tušem, umjesto da sjedim. I da mogu dići ruke dovoljno visoko da operem kosu. Ili da stojeći uguram noge u nogavice plave bolničke pidžame.

Ne mogu znati koliko će me korona promijeniti, trebala bih odgovoriti. Možda da o izgledu pitate nekog mlađeg, kažem  doktorici, izbjegavajući odgovor.

U bolnici sam šest sedmica. Odlazak je postao pitanje dana. Sada se na ovom odjelu osjećam gotovo kao kod kuće, najviše zbog toga što mi je poznat dnevni ritam. Dani su jednaki, raspored je neumoljivo isti, više nema nepredviđenih događaja, samo ponavljanje istog.

Bolnička rutina koju sam posve usvojila, ulijeva mi osjećaj sigurnosti. Što je bliže vrijeme odlaska, osjećam sve veću potrebu za sigurnošću poznatoga. Izvan bolnice čeka me nepoznato, stvarnost koju moram ponovno upoznati, i od koje strepim.

Čežnju za odlaskom ponovo prati strah od promjene.

Stigao mi je i laptop. Otvorila sam poruke, ali nisam ih mogla čitati. Ekran mi je izgledao gotovo jednako zagonetno kao i nekome tko ga vidi prvi put, a čitanje i najkraće poruke, kao aktivnost koja zahtijeva golemu koncentraciju i mentalni napor.

Hoću li se morati iznova privikavati na rad na kompjuteru? Hoću li se ikad više moći usredotočiti dovoljno dugo da pročitam cijelu jednu knjigu?

Tješilo me što komšinica u krevetu preko puta, kad ne vježba i ne telefonira, čita. Dakle, čitanje moram vježbati jednako kao i hodanje.

Vježbat ću čitanje, pomislila sam s dozom gorčine. I bit ću sretna ako se sjetim pročitanog! Ova bolest briše prošlost i ostavlja pustoš. Koliko će mi znanja ostati?

Primjećujem da više ne mislim na tijelo, o tijelu. Muči me sjećanje. Između mog fizičkog i psihološkog oporavka vlada potpuni nesklad. Nakon dve  nedelje već brzo prolazim hodnikom nekoliko puta dnevno, ali i dalje imam praznine u sjećanju.

Kad tijelo miruje, sjećanja se vraćaju sporo, u nepovezanim slikama, kao da kasnim sama za sobom.

Moj psihički život zasad je tek dodatak, privjesak fizičkom postojanju. Naročito mi je teško prisjetiti se vremena provedenog u intenzivnoj njezi, to su još samo fragmenti: pamtim osjećaj lebdenja nakon buđenja, trenutak kad mi doktorica pruža telefon i miče masku, a ja s mukom istisnem “halo” – jer to je prva potvrda da u izmučenom tijelu koje još nema snagu pomaknuti se, postoji osoba.

Foto: unsplash

Već od samog buđenja iz narkoze, osjećam da se tijelo prvo oporavlja, prije mozga. Da tijelo sve određuje i da je oporavak zapravo – diktatura tijela. Odakle crpi snagu?

Baš kao da se radi o mehanizmu koji treba popraviti, a doktori su mehaničari. Ne može snaga doći samo od juhe, lijekova, proteina, upornog vježbanja i riječi ohrabrenja.

Mora biti još nečega u toj mješavini, neki nevidljivi sastojak, neuhvatljiva energija. Odakle dolazi neutaživa želja za preživljavanjem koje nisam svjesna, ali je osjećam dok se naprežem hodati ili kad gutam zalogaje bolničke hrane? Je li to iz samih stanica organizma koje imaju svoju volju, ili iz podsvjesne čežnje bića da živi?

Dugačak je proces povratka sebi. Teška bolest nepodnošljivo je sužavanje perspektive, udaljavanje od drugih, kojima je gotovo nemoguće zamisliti koliko se ona izoluje i mijenja čovjeka.

No njihovi me glasovi, još uvijek daleki, poput tankih niti, vežu za stvarnost. Osjećam da su sve glasniji i kako me sve više privlače sebi.

Kući stižem sa strepnjom. Jesam li ovdje sigurna jednako kao i u bolnici? Hoću li se moći sasvim oporaviti, nastaviti tamo gdje sam stala prije bolesti?

Da, željela sam da sve bude kao prije, u trenutku kad sam odlazeći u bolnicu zaključala vrata stana i ušla u vozilo prve pomoći. Doista, sve i jest isto, osim buketa cvijeća i čestitki koji su u međuvremenu pristigli.

Zbunjena sam tim dočekom. “Dobrodošla nazad među žive!”, piše mi dobar prijatelj. I odjednom me preplavljuje ljutnja, gotovo bijes. Čemu takvo pretjerivanje? Čemu dramatiziranje?

Nisam ništa zaslužila da bih dobila čestitke, drugi su za to zaslužni, ja se čak ničega i ne sjećam. Ne mogu razumjeti je li to moje odbijanje znak da ne prihvaćam činjenicu kako sam bila na rubu života?

Ili možda da ne mogu podnijeti odgovornost za strah koji su drugi proživjeli zbog mene – moja djeca, moj muž, moji prijatelji – i zbog kojeg se sada osjećam krivom?

Kriva sam i zbog toga što se, iz straha da me neće razumjeti, bojim priznati im da sam kroz ovu bolest doživjela ono što me čeka u starosti: ovisnost o drugima, nesigurnost, krhkost i krajnju usamljenost. No još nisam tamo. Uzimam lak i lakiram nokte. Lak je tamnocrven, boje osušene krvi.

Preuzeto sa: jutarnji.hr

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije