Ona je tu, da ne odmaknem daleko

Trudim se da je ignorišem. Poslije ću naći vremena za nju. Uvjek je tu kad ne treba da bude. Kad hoću da ostavim utisak, kad se šepurim i kad je scena moja. Kad su sve oči uprte u mene. Smeta mi. Sklonite je makar na trenutak.

I dalje je tu. Viri iza ćoška i čeka. Podrugljivo se smije. Znam taj osmijeh. Štetočina. Mala prevrtljivica i pakosnica. Čika me i zna da ću doći i da ću “pasti”.

Ona je tu, da me povuče za rukav i vrati par koraka unazad, da slučajno ne zaboravim ko sam. Ona je tu, da ne odmaknem daleko. Neka, bolje je i sigurnije tu u blizini.

Ona je tu da bude moj kritičar, moje nestabilno tlo i ona koja će prva reći “ne možeš ti to, ne troši se uzalud”.

Ona je tu da ne zaboravim ono nešto davno, mnogo daleko. Serviraće mi ga svaki dan na različitim tanjirima i sa brojnim ukrasima. Svaki dan isto jelo, ali se trudi da ga drugačije dekoriše i kamuflira, da ga ne prepoznam. Cc. Opasna je to šmizla. Puno me troši.

Foto: Unsplash

Uzima moju energiju jer moram da je dvorim i pazim i da joj govorim da će sve biti u redu. Moram biti pažljiva sa njom, ne voli gužve, ne voli nepoznate i ne voli prazne oči. Od njih se plaši najviše. Vodim je ruku pod ruku. A ona me gleda plavim očima i traži utočište. Ta ista, koja me košta energije i života, sada je tako mala i nemoćna. Ja sam joj sav svijet.

Ljudi je uglavnom ne vole. Ne sviđa im se kada je na podijumu i kada izvodi performans. Ona ne traži aplauze, samo pažnju. Samo oči koje je gledaju i upijaju svaki njen pokret.

Razumijem je. Kako vrijeme prolazi pokušavam da joj dam mjesto koje zaslužuje. Treba da bude, tamo gdje pripada.
Ona je takva jer je plašljiva. Nešto sam joj obećala tako davno, a više se i ne sjećam šta. Znam, nije fer. Ali isto tako znam da joj ne mogu pobjeći. I mada je sve ono što ne volim kod sebe, hvala joj. Zbog nje se vraćam na start i preispitujem jesam li dobar položaj zauzela. Zbog nje zavirim malo dublje, nego što bih inače. Zbog nje ulažem svakog dana sve više i više.

Foto: Unsplash

I mada ona to ne zna, ja znam da je nepovjerljiva, plašljiva i stidljiva. Sumnja. U svakoga a najviše u sebe. Gleda me i pita “ a šta ako nismo dovoljno dobre, hoće li svijet propasti?”.

Ja bih joj tada rekla da neće ali ne mogu. Ćutim i gledam i razmišljam i na kraju bude po njenom. Ušuškam je tamo gdje voli i nahranim je. Umiri se. Do sljedeće situacije.

I jednom ću joj reći da je sve razumijem. I da je volim prije svega. To nikada nije čula.

Obradovaće se. Kao što se sve djevojčice obraduju, jer ona je samo dijete. Reći ću joj da je lijepa, da je savršena takva kakva je i da je čeka sve ono o čemu je sanjala. A ja znam šta je sanjala.

Reći ću sve to. Vježbam i dok ne uvježbam neka je tamo. Neka slobodno trčkara u tom svom malom svijetu.

Možda kada sve to kažem, možda me tada i pusti. Ili još bolje, nastavi sa mnom, kuda god da ja idem, držeći me za ruku. I možda tada, u njenom pogledu prvi put sretnem vjeru i ljubav, umjesto straha. Možda…

Piše: Lora Davidović