Zašto neke žene zaborave na sebe radi frajera?

Nekad se sjetim jednog bivšeg momka koji mi je prilikom prekida rekao: “Ti si divljakuša.

Ja ne znam ‘ko će tebe oženiti takvu”, aludirajući na činjenicu da sam u vezi s njim i dalje izlazila van sa curama, putovala, imala svoj život…

Eto jedan me oženio. Čovjek se usudio tako da kažem. Istina je da od malih nogu nikad nisam strastveno ludila za  vjenčanje.

Ne znam kako se dogodila ta “greška” u mom jakom hercegovačkom genu koji nalaže dvije stvari: da se udaš i da jedeš meso (mislim da bi mi čak neudaju oprostili prije nego vegetarijanstvo u kojem sam se takođe neuspješno okušala), ali eto.

Kada su nas u osnovnoj školi jednom pitali kako zamišljamo budućnost većina curica je rekla da se zamišljaju u predivnoj bijeloj pufastoj vjenčanici.

Ja sam rekla da želim biti nova Kylie Minogue (sprdali su me danima). Doduše, Azer je rekao da želi biti Lepa Brena pa je siroti prošao gore od mene.

Ne vjerujem ni u koncept “soulmatea”, srodne duše kako god. Zaista ne vjerujem. Svaki put kad to kažem naglas imam osjećaj da pet obožavatelja Jane Austen umre negdje u svijetu, ali tako je…

Vjerujem da sam jedna duša koja je susrela drugu i sad pokušavamo plivati u svakodnevnim sranjima i borimo se sa životom.

Ne vjerujem da ti treba neko drugi da te nadopuni jer mi je zastrašujuća pomisao da sam pola čovjeka koji baulja svijetom dok ne nađem tu drugu polovinu i onda sam cijela.

Ako i kad me ta druga polovina ostavi ili ode, šta ću onda? Jesam li opet polovnjača ili ima još koja “srodna” duša da ga zamijeni?

Te su me pametne misli uvijek morile u ranojutarnjim satima, kada bih trebala spavati, ali mozak odluči da bi se nas dvoje lijepo mogli prisjetiti svih loših odluka koje sam donijela u životu. To je jedan “fini” mentalni trening koji završi suzama oko 4 ujutro i mišlju da ću negdje krepati sama.

Iz tog razloga imam sistem ja sam ja, ti si ti i hajde da sad vidimo kako ćemo ti i ja nekako to “hendlat”, a da nam bude lijepo, da ne izgubimo ko smo i što smo po putu.

Nemojte me krivo shvatiti, kao i svaka osoba napravila sam milij0n gluposti u vezama, bila dostupna krivim ljudima u krivim trenucima, dozvolila određena ponašanja, zažmirila na neke stvari koje su mi smetale, ali nikad nisam izgubila sebe radi frajera do te mjere da ne znam ko sam i da sam odbacila sve svoje radosti, karakter, prijatelje i prošlost da bih za nekoga postala njegov savršen primjerak iz Mattel tvornice.

Zašto? Jer ne vjerujem u ljude koji se mijenjaju radi drugih i mislim da u tome nema ni zrnce iskrenosti. Ne pričam o sistemu da postanete najbolja verzija sebe, već o onom opasnom mijenjaju karaktera radi druge osobe kako biste je zadržali.

Smetaju mi žene /prijateljice koje izgube sebe radi frajera. Na sebe preuzmu sve njegove oblike ponašanja i postanu neke druge osobe koje ne poznajete. Te promjene mogu biti banalne.

Glup primjer: U životu potrčala nije osim ako nije bila racija u klubu, a evo je sad trči, brate, da je ni marketinška služba Reeboka ne može sustići da joj uruči “džaba” patike i plaketu. Otići će i da sluša narodnjake radi njega ako treba iako se klela da joj uši krvare od te muzike.

Ali on to voli pa će twerkati na milozvučne ritmove iz Pančeva. Promjene mogu biti i radikalnije, a odnose se na totalno otuđivanje od sebe ili osobe kakva je nekad bila, a bila je ok.

Postoji i ona vrsta žena koje nisu dobro ako nemaju frajera. Ne znaju biti same.

Ne uživaju u vlastitoj slobodi već je cijeli život trka od jedne do druge veze koja se razvlači i nemaju predaha da budu solo, da dođu u kontakt sa sobom i vide sebe kao jedinku pred kojom je cijeli život i svijet za istraživanje. Ako nije dio para ne postoji i misli da nešto nije u redu s njom.

Neke cure ipak nađu frajera, zatvore se u kuću i ne postoje više. Ako je zoveš na kafu moraš doći ispod prozora pa ti spusti ceduljicu na kosi kao Matovilka jer na Whatsapp, Viber ni DM ne odgovara.

Do prije dvije  sedmice imale ste normalan prijateljski odnos, ali sad se osjećate kao da ste Sean Penn, a ona Charlize Theron.

Ghosting u svom pravom obliku. Sigurno u svom širem društvu imate taj tip prijateljice. Kad je slobodna Instagram ne može živjeti od nje. Razleti se kao prašina po kamenolomu. Sad je u klubu, sad na kafi, sad trči na ruski, iza toga je u gymu, onda cucla sushi u Timeu i sve to dokumentuje.

Kad nađe frajera Instagram se pretvori u hram Louise Hay s porukama ljubavi, sreće, spokoja, a ona nestane s lica zemlje.

Jasno je da kad nađete frajera imate fazu u kojoj postojite samo vas dvoje. Želite upiti što više, spojiti se s osobom. To je onaj najslađi dio odnosa u kojem se istražujete, još glumatate malo (nisam ljubomorna, nisam posesivna, samo opušteno, a ispod kreveta dosje o kretanju i sve bivše cure poredane po abecedi), želite provesti vrijeme s njim.

Ali kada radi te osobe zaboravite prijatelje do te mjere da ih ne vidite i ne čujete uopšte, onda situacija prelazi u laganu patologiju. Iste te prijatelje ćete nazvati prilikom prve prepreke koja će vam se naći na putu, a bit će ih.

Nijedan odnos nije idealan i prije ili kasnije ćete trebati svog prijatelja da vas utješi, da porazgovara s vama, da bude prijatelj, jebemu.

Slučaj: Lejla

Lejla, prijateljica moje prijateljice je bila solo jedno pet godina. Frajera ni za lijeka. Šta god je naletjelo nije bilo vrijedno spomena. I nađe Lejla frajera napokon. Ima sve zube, čini se normalan, sve kako treba.

Ono što nije bilo normalno u toj situaciji jest sama Lejla koja je u mjesec dana nestala s lica zemlje.

Nestajanje se događalo postepeno, pa ne može na kafu, pa ne može u kino, poruke su bile sve rjeđe. Moja prijateljica se jedan dan probudila i shvatila da više uopšte ne zna kako je Lejla i šta joj se dešava u životu, ali nije htjela forsirati kontakt.

Ponijela se po sistemu: imaš broj, nazovi. Potom sretne Lejlu u gradu i žena ne liči na sebe. Plavuša je, čudno priča, oblači se drugačije… Nema dvojbe izgleda lijepo, ali nešto ne štima.

Znate onu bizarnu situaciju kad pričate s ljudima koje ste dobro poznavali i onda se susretnete negdje i totalni ste stranci. Ne prepoznajete osobu. Nakon nekih 6 mjeseci zvoni telefon, pogađate Lejla, plače kao kišna godina i moli je da se nađu.

Šta se dogodilo? Od silne želje da napokon bude dijelom para i straha da ga ne izgubi, žena se pretvorila u kiborga. Preuzela je njegove oblike ponašanja, postala je plavuša jer je on rekao sedam puta da je plava najljepša boja za ženu, “ufinila” se do te mjere da samu sebe više nije prepoznavala.

Znate šta je najgore od svega? Frajer ju je nakon toga napucao jer je izgubio interes. Zaljubio se u žensku (staru Lejlu) koja ima svoj stav, smeđu kosu, može popiti pet Heinekena bez da se “zroka” sa stolice, a ne u tu novu ženskicu koja treperi. I što je još gore?

Čovjek ju nije forsirao da se promijeni. Izobličila se psihički i fizički iz vlastitog straha da ne izgubi odnos, izolovala se od prijatelja i šizila u tišini jer se zapetljala toliko da se više nije mogla izvući.

Znam da nije popularno govoriti istinu, ali žene se užasno boje. Nekad se toliko bojimo da smo spremne na ekstreme da ne bismo popušile priču u kojoj trenutno jesmo. Pogotovo ako smo u 30-im godinama i svijet nekako počne primati drugačije konture.

Shvatam da je deficit frajera. Vidim po svojim curama. Pametnim, ostvarenim, lijepim curama u 30-ima. Slušam ih, pričam s njima svakodnevno. Sve što čujem jest da je danas teško naći “normalnog” frajera.

Cure su, majke mi, počele odlaziti u Beograd po frajere kao što smo nekad odlazili po farmerke u Trst. Ako Srbija ima nekih problema s turizmom slobodno mogu na poster staviti par testosteronskih primjeraka i morat će zatvoriti granicu od navale žena.

Samo slušam “Srbi su tako zgodni, pristupačni, frajeri su, ne boje se prići, konkretni su…” Mislim, jesu. Fakat jesu. Bila sam u Beogradu prije koji mjesec i kaže mi prijatelj: „Gde ćeš bre da ideš već.

Da ostaneš još jedan dan i seks da ti nađemo.” Rasplakala sam se od smijeha, ali sam znala da me sprda na račun brojnih Hrvatica koje vikendom izvode neku vrstu seksualne emigracije.

Gledajte, nemam ni ja neki magični ključ za rješenje većine problema u svom životu. Nekad mi dođe da pošaljem sve u “tri PM” i odselim se u Nepal čuvati koze.

Taj ključ za rješavanje problema vjerujem da nema niko i svi se svakodnevno borimo da održimo glavu iznad vode. I u poslu, i u ljubavi i u prijateljskim odnosima.

Ono što cijeli život znam i osjećam jest da mi je divno vidjeti ženu koja je svoja, koja ne bježi od sebe u svim svojim stanjima i koja se ne trudi da je svi vole po svaku cijenu.

Dok god voli i poznaje sebe i svijet će se znati prilagoditi.