Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Milanka B.: Niko joj nije dolazio u posjetu, nijednom.

Deset paprika, deset nesnošljivih napada bolova.

Stavila ih je da se kuvaju i probudila muža.

Piše: Milanka Blagojević Redakcija

1. Paprike oprati i izdubiti im sredinu.
2. U većoj posudi pomiješati meso, rižu, luk i začine.
3. Puniti paprike do 1 cm ispod vrha.
4. U većem loncu zakuhati tečni paradajz sa vodom.
Tada u lonac spustiti paprike.
5. Kuhati na laganoj vatri najmanje 1.5 sat dok meso ne omekša.
6. Pretkraj kuhanja uliti brašno razmućeno sa malo vode uz dodatak crvene mljevene paprike.
7. Poslužiti uz pire krompir.

Sanjala je da pliva. Uzalud je mahala rukama, u snu se jednostavno nije pomjerala.

Osjećala je hladnoću od tolike vode koja joj je nakvasila svaki milimetar kože.

Trznula se iz sna i shvatila da leži u vodi. Pukao je. Strah se otkači iz petnih žila i zaustavi u grlu. Gutala je knedlu i radila sve kao i ranije. Nije joj prvi put.

Otišla je u kupatilo, tiho vukući osamdeset kila, držeći rukama ogromni stomak, koji nije željela da ispusti. Istuširala se i trk u kuhinju. Sve je već danima bilo pripremljeno.

Nije znala kad će doći ovaj dan, pa je svako malo imala svježe pripremljeno mljeveno meso u frižideru i paprike srednje veličine, one najljepše za punjenje. Oprala ih je i počela dubiti. Bila je pametnija, ovaj put, treći put, kupila je onu spravicu za dubljenje paprika da sve ide brže.

Taman kad je spravicu zarila u prvu papriku, oštra bol presiječe je preko stomaka i ugrize se za usnu. Nije to ništa, tješila je samu sebe, tek je počelo, sad treba samo mjeriti vrijeme.

Prošlo je tek sedam minuta kad opet, spravica u papriku, bol preko stomaka. Pridržavala se jednom rukom za sto i disala. Učila je toliko da prediše bolove, ali sada, u praksi, jednostavno ne ide.

Deset paprika, deset nesnošljivih napada bolova. Stavila ih je da se kuvaju i probudila muža.
„Počelo je, vozi me.”

U autu mu je objašnjavala kako da se ponaša sa paprikama i sa djecom. Disala, pričala, disala, pričala. Na ulazu u porodilište mislila je da će se izdubiti i da će sav sadržaj iz nje ispasti i sjeti se paprika, ako se prekuvaju, meso će se razletjeti po loncu.

Poslala je muža da ih odmah isključi.

Njen vrisak skidao je fasadu sa zgrade porodilišta. Sat vremena. Šezdeset i koji minut. Cura, tri kilograma i četiristo. Napokon!

Cijela zgrada odahnu.

Smjestili su me u sobu sa još tri porodilje. Smrad krvi i mlijeka lijepio se za zidove. Imala sam osjećaj kao da se nalazim na bojnom polju u kojem je ratno žarište ugašeno pa se ranjenici brinu sami o sebi.

Kada nam donesu bebe, soba se promijeni. Izgledala je kao da je na brzinu okrečena, ukrašena umjetničkim slikama sa pejzažima u ljetni dan. Pretvaramo se u boginje čije dojke toče izvore života.

Foto: unsplash

Sve smo u toj sobi potpuno iste, van nje sasvim drugačije. Ti uzdasi od bolnih prepona, bolnih rana, izranjavanih bradavica rastope se pri susretu s bebama.

Samo jednoj od nas bebu nikako ne donose. Čula sam od sestre da se zove Emina. Kao u pjesmi, Emina. Ćutala je. Gledala kroz prozor, daleko. Ne miče se. Ne čuje nas. Svejedno joj je.

Ušla je mislima u inkubator tamo u boksu gdje bebe spavaju. Ušla, šćućurila se kraj njega i miluje ga, tepa mu i pjeva. Znam gdje joj misli lutaju.

„Edi sam mu dala ime. Svekrva kaže da to nije ime, to je nadimak”, počinje napokon da priča. „Ih bona, svekrva kaže, ma boli te dupe, znaš”, tješim je.

„Ja sam rekla, ja ću mojima davati imena pa nek se jebu svi. Djevojčica Milica, dječak Marko, a ovo treće Jovana. Ma ne bi’ mijenjala nema Boga, pa ko se najviše napati, majke, majke.

Tako i ti, ne daj, Edi je baš lijepo, i meni se sviđa. Ti si ga nosila devet mjeseci, ti. Sad te boli rana, sikiraš se za njega. Ih, svekrva…”

Niko joj nije dolazio u posjetu, nijednom. Njen ormarić prazan. Gleda kroz prozor. Zuri u prazno Ona je s njim. Grli ga, tepa i šapuće. Sve smo iste i po onim pozivima koji počinju oko sedam ujutru kad zovemo kući:

„Šta ćete jest?” Prvi poziv već u sedam ujutru: „Šta ćete jest? Daj djetetu voća. Nemojte bit gladni. Nemoj da propadnu punjene paprike. To vam može bit tri dana…”

Pa onda oko 14 časova, vrijeme ručka, tipkaju, zovu: „Alo, šta ćete za ručak? Šta bi sa paprikama? Ugrij nekoliko, nemoj sve odjednom, propašće.”

Emina ne zove. Ćuti. S njim je, grli ga, tepa, pjeva mu… Oko ponoći, slomljene od bolova, prepuštamo se polusnu. Boli rana, bole bradavice, kreveti kao čamci ispod kojih struji bijela krv.

Nas tri čvrsto spavamo slomljene od umora, njoj jedinoj, umornoj od strahova, san ne dolazi. Kao u ukazanje pogleda u krugove na spavaćici i poče nas buditi:
„Krenulo je.”
„Šta je bona krenulo?”, pitamo u čudu.
„Mlijeko, dojiću ga, poletjeće kao soko. Pipnite mi grudi.”

Šta ćemo, stisnemo zube, pipamo joj sise. Tako je to, u porodilištu smo, pipamo se, hodamo polugole, krvarimo, plačemo.

„Tvrde su, biće mlijeka!”

Ona nas grli, njene gole sise mlataraju po nama, a nama svejedno, samo da se smije. Biće dobro, biće.
Emina lomi ruke. Iste one koje su sinoć molile. One iste koje čuva za njega. One iste prste na kojima se svaka žila nada skorim dodirima.

U sobi cijelo jutro isti razgovori – ima mlijeka, nema mlijeka, beba plače, beba spava, u pauzama zove se kući:
„Šta ćete jest? Opet jaja, ne znaš ti ništa drugo napraviti, jebem te nesposobna, ja mogu i rađati i kuvati i sve, sve.”

Prilazi joj doktorica, saopštava da je beba dobro.
Odjednom, odnekud, kao u nekoj naivi, granu i sunce i soba opet poprimi drugačiji izgled. Prošla su tri dana, pozdravljamo se, napuštamo sobe, u odlasku obećanja da ćemo se sresti i družiti.

U glavi nam one paprike, sada već pojedene, izdubljene, djeca jedu samo meso. On jede sve. Potrajalo im je taman, tri dana – deset paprika.

Sad ćemo kod kuće, onu spravicu pa opet, zariti, dubiti, a oštar bol od rane presiječe stomak, malo se podbočimo i predišemo. Predišemo.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije