Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestO životu

Nadam se da gore gdje si ti ima i neka rijeka. I da me i dalje čekaš na obali.

Nisam ti pisala dugo.

Jelena Despot

 

I sam znaš da ti obično pišem kada me nešto boli, a nekako u poslednje vrijeme je malo toga boljelo.

Navikao si ti da ti se žalim često. A ja u svojoj glavi imam spisak tvojih odgovora pa ih po potrebi koristim, jer je sa onima koji nisu živi prilično teško razgovarati.

Postoje tako dani kada te se sjetim. Postoje momenti u kojima mi sjećanje na tebe sjevne ispred očiju i ubode me kao oštrica noža.

Kada suze same krenu, pa ih nevješto sakrivam iza sunčanih naočala ili se pravim da mi je nešto upalo u oko.

Teško je konstantno objašnjavati svijetu kako mi nedostaješ.

Teško je prestati biti djevojčica koja ti je mahnula poslednji put, ne znajući da je poslednji.

Ne znam da li je lakše tako, ili znati da se pozdravljaš.

Prije nekoliko sedmica sam se kupala na Sani. I ti i ja znamo da je to bila naša „stvar“. I ti i ja znamo kako si me strpljivo učio da plivam. Kako si me držao u naručju kada bismo trebali da pregazimo do neke ade, jer nikada nismo voljeli da se kupamo na onim mjestima na kojima se kupaju svi.

Tu se osjećam kao da si i ti sa mnom. Pomalo blesavo ali znati da se kupam u rijeci u kojoj si me ti naučio da plivam čini kao da si i dalje prisutan.

Pažnju mi je privukla djevojčica preplanula od sunca koja je uživala u vodi, kao ja nekad. Sa njom je bio i tata. Plivala je hrabro se boreći sa brzacima, želeći valjda da mu pokaže kako je hrabra, a potom bi se popela na njegova leđa, da malo odmori.

Znaš, pitam se kakva bih ja bila da je bilo tvojih leđa da se na njih naslonim i pomalo odmorim.

Da li bih možda bila hrabrija, jer teško je biti hrabar kad znaš da je dosta onih stvari u kojima si prepušten sam sebi.

Da li bih bila veselija.

Da li bih bila uspješnija.

Da li bih bila sigurnija. U sebe i svijet.

Da li bih se manje plašila rastanaka.

Da li bih se manje plašila ljudi koje volim jer znam koliko njihov gubitak boli.

Da li bih ja bila neka druga ja da si ti ostao malo duže tu.

Mnogo je lakše plivati i boriti se sa strujama kada znaš da imaš neko svoje ostrvo na kojem možeš predahnuti.

A svakoj djevojčici prije ili kasnije, zatreba njen tata.

Meni nikada nije prestajao da treba.

Kada je trebalo naduvati gume na biciklu.

Kada me trebalo odvesti na fakultet.

Na razgovor za prvi posao.

Kada mi je trebala pomoć oko zadatka iz matematike.

Možda neki aplauz.

Naučila sam ja to i završila sve sama, no to ne znači da mi nisi trebao. Makar kao opcija da znam ako se umorim, da ćeš ti.

U odnosu na neke druge, srećnije ljude, za mene „odmaranje od života“ nije bilo opcija.

Ne znam da li je ta mala djevojčica na plaži znala koliko je srećna, dok god je leđa na koja može da se osloni.

Ja nisam znala, jer zašto bi djevojčice o tome razmišljale.

I možda sam upravo ovakva i trebala da budem. Pomalo luda. I mnogo svoja. Ona koja ne pristaje na površne ljude i površne odnose, jer znam da od života ponekad dobiješ ograničen broj dana.

Bilo bi glupo trošiti ih uzalud.

Nadam se da gore gdje si ti ima i neka rijeka. I da me i dalje čekaš na obali.

Doći ću i ja kada pijesak u mom satu iscuri, pa možemo kao nekad da pravimo kolibe od vrbnih grana i da vozimo bicikl.

Do tada, čuvaću ona sjećanja na tebe i tražiću te u svim stvarima.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije