najnovijeNaslovna vijestPraktična LolaŽivot

“Imaš problem s kilažom”, reče, konačno me pogledavši u oči.

Pomislila sam danas, istina ne prvi put, da se u našem društvu prašta sve, čak i uspjeh, ali višak kilograma ne.

Piše: Namrgodjena Sova Redakcija

I to, podsjetnik dođe u trenu kad se čovjek, tj.žena osjeća najranjivijom. Kao po pravilu.

Danima unazad hvatam zalet da otpočnem dijetu, jer sam nabacila 5-7 kg viška. Smeta mi pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti, a najviše kad oblačim omiljenu garderobu, pa gore kipi, dolje steže, samo mi cipele taman.

I tako, između čvrste odlučnosti da počinjem od sjutra, u trenucima kad sam sita i posustajanja, u momentima gladi, desi mi se situacija da sam neplanirano morala izaći iz kuće.

Inače, u poslednje vrijeme, sticajem okolnosti, izlasci su mi svedeni na najmanju moguću mjeru. Pokupila sam brzo kosu, zavaravajući sebe da je nonšalantna frizura uvijek u trendu, jer je odraz samouvjerenosti onog ko je nosi. (Svjesno laganje sebe, u mom slučaju).

Navukla sam crne pantalone koje se kombinuju uz sve i koje su mi nekad divno stajale, a ostala sam u uvjerenju da je i sad tako, jer trpe promjenu kilaže. Uz takve pantalone izbor majice nije bio težak, pa sam obukla onu moju jednobojnu klasičnu, za sve prilike.

I tako sam otišla da završim iznenadnu obavezu. Pogledah svoj odraz u staklu prvog izloga i primijetih da, ako uvučem stomak, moja pojava i nije toliko loša. Bez samouvjerenosti, ali ni “ubijena u pojam”, zaputih se kud sam naumila.

Dočeka me neočekivano dugačak red. Svi sa maskama, naravno. U ovakvim situacijama ideja da nosim masku nije mi toliko mrska, iako se kod svakog petog udaha borim za vazduh.

Iz obuzetosti mislima, koje sam svjesno podsticala da naviru, kako bi mi što prije vrijeme prošlo, (moj vid samozabave), trgnu me poznat glas. Nisam taj glas čula više od deceniju, a prepoznala sam vlasnika i prije nego sam se okrenula.

Ne zbog toga što su mi glas i njegov vlasnik ikada bili značajni, već zato što su oboje izuzetno specifični. Okrenuh se i shvatih da nisam omašila. Nisam uspjela ni reći ono “oooo” iznenađenja koje ide ispred pozdrava u ovakvim situacijama, a već sam pokušavala da uhvatim njegov pogled koji je šetao po meni od glave do pete.

Foto: unsplash

Nije to bio onaj muški požudni pogled, nego pogled robota koji skenira kako bi utvrdio činjenično stanje i prezentovao ga bez i malo empatije.

Znala sam od ranije za tu njegovu sklonost, ali osjetih se nelagodno, i ono malo lažnog samopouzdanja odletje kao da ga nije ni bilo.

Što od neprijatnosti, što zbog nedostatka vazduha pod maskom, pokušah da udahnem duboko i, za baksuza, pustih stomak.

“Imaš problem s kilažom”, reče, konačno me pogledavši u oči. Ova formulacija mi se učini strašnijom nego bilo koja njena alternativa.

“Debela si”, “ugojila si se”, direktnije je, ali u ovom trenu, zvučalo bi mi manje maliciozno.

Smišljala sam šta da odgovorim, ali nisam uspjevala, jer su mi njegove savršeno sređene obrve budile još veću nesigurnost. I moje su, srećom, bile oblikovane, ali ne tako lijepo i precizno, prevrtalo mi se po mislima dok mi je pogled mehanički išao put njegove, tek sad ispružene ruke u znak pozdrava.

A tamo, nokti tek izašli sa nekog vrhunskog tretmana. Jeste da su i moji bili sređeni, pa još i nalakirani, i to ovog puta ne u domaćoj radinosti, ali kada bismo se takmičili, mislim da bi pobjedu ipak on odnio.

“Ali, makar ne izgledaš iscrpljeno, tako da mislim da ti je sve potaman”, nastavi.

Tek što se zaletjeh da kažem nešto, mada ni sama nisam znala šta, jedino u šta sam bila sigurna je da neće biti smisleno, jer mi je um još hvatao konce i pokušavao da održi ravnotežu, kad on reče:

“A pamtim te ja još deblju”, šeretski se nasmija i ja u tom osmjehu prepoznah da misli na vrijeme kad smo se upoznali.

Istini za volju, nisam bila deblja, ali njemu sam tako ostala u sjećanju izgleda, pa odlučih da ovu opasku tretiram kao njegov vid utjehe i ohrabrenja zbog prve konstatacije koju je izgovorio.

Dodirnu me po ramenu, u znak saosjećanja valjda, a meni u oči upade komad kože koji mu je visio sa podlaktice. Očigledno je želio što prije da se pohvali tamnim tenom, pa je odabrao najniži zaštitni faktor, koji nije obavio svoju funkciju.

Taj viseći komad kože nikako mi se nije slagao sa savršenim manikirom, ali ne nađoh prave riječi da to iskažem. Uostalom, nisam imala prave riječi ni u svoju odbranu, pa bi bilo kakva sugestija ove vrste izgledala kao naivna, smiješna i nezrela osveta.

Red se pomjeri unaprijed. On se sagnu da pomjeri torbu koju je, iz nekog razloga, vukao za sobom. U njegovoj crnoj, uredno ošišanoj kosi primjetih bijele tragove.

Ne govorim poetski o sijedim vlasima, već krajnje jednostavno i prosto o peruti. Ovaj modni dodatak me više iznenadi od komada kože. Toliko ulaganja u izgled i garderobu, a šeta perut po gradu.

Dođoh napokon na red. Progovorih prvi put od kako smo se sreli. Veselost kojom sam izgovorila to“ćao” bila je  takva da je i mene iznenadila.

Valjda se u njoj prepoznavala misao koja je zasvijetjela u mom umu – jeste da imam višak kilograma, ali izgleda i manjak kože, jer mi ne opada na sve strane.

I tako ozarena uđoh u prostoriju neuvučenog stomaka. Ostavih iza sebe, kod njega, opaske, oljuštenu kožu i sve drugo što opada i nije vrijedno zadržavanja.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije