Ljudski odnosiMedicinanajnovijeNaslovna vijestPraktična Lola

Da li previše hvalite svoje dijete?

“Sviđa mi se!”

To je fraza koju sam izgovorio bezbroj puta, obično kao odgovor na novo djelo umjetnika iz naše porodice, poznate i kao moja šestogodišnja kćerka.

Prevela: Sara Desančić Redakcija

nytimes.com

Iskreno, to je prava poslastica kada ona posveti svoj rad meni, prije nego nekom drugom članu porodice sa većom ocjenom odobravanja(mojoj majci ili supruzi) i kao otac ponosim se izborom boja i pažnjom koja ide do detalja.

Ali takođe, ispada da potkopavam njene napore, stavljajući sebe i svoje odobravanje u središte razgovora.

Izgleda da je to ispravno razmišljanje. Uostalom, koliko smo puta mi roditelji rekli da je bolje da ih preliminarno hvalimo i nagrađujem za ponašanje koje želimo da naša djeca demonstriraju, a ne da čekamo da ih kaznimo za loše ponašanje.

Ali, kako kaže vodeća istraživačica Wendy S. Grolnick, profesorica psihologije sa Univerziteta Clark, pohvale takođe imaju svoju mračnu tajnu.

To je zato što hvaleći rezultat “Lijep je!” ili osobu “Tako si pametan!” ohrabruje dijete da se fokusira na te stvari. Mogli bi početi osjećati nervozu zbog toga.

Mogli bi dovesti u pitanje uslovljenost naše ljubavi.”Ako sam pametan dječak dok ovo radim, vjerovatno sam glup dok to ne radim.” Mogli bi postati više motivisani zbog zadovoljstva roditelja a ne zbog procesa koji ih je doveo do toga.

Buduća remek- djela stvorena bojicama, možda će im postati manje zabavna ili će potpuno nestati ako ih prestanete hvaliti i nagrađivati.

Evo vodiča koji će vam pokazati kad je pravo vrijeme za veličanje vašeg djeteta a kad nije vrijeme za to.

Pohvalite proces, a ne dijete

 Kao dio pokreta za samopoštovanje tokom 1970-ih, roditeljima se često govorilo da djeci daju pozitivnu povratnu informaciju poput “Odličan posao!” ili “Tako si pametan!”

To je bio kontrast roditeljskim stilovima ranijih generacija i trebalo je zvučati toplije i zdravije.

Ali dr Carol S. Dweck, profesorica psihologije na Stanfordskoj školi- koja je proučavala efekte ove vrste u kasnim 90-ima, otkrila je da to može imati negativan uticaj na djecu.

Njeno istraživanje pokazuje da su djeca bila izložena pritisku što dovodi do panike i anksioznosti. Ova djeca su se bojala da izazovu sebe, iz straha da će iznevjeriti svoje roditelje.

Dr Dweck i drugi, su istraživali šta se dešava kada pohvalite njihov trud a ne direktno njih. Ispostavilo se da ta djeca imaju više samopouzdanja i osjećaju se ohrabrenim da isprobaju nove stvari.

U jednom primjeru iz njenog istraživanja iz 1998. godine jednoj grupi djece rečeno je da je za njihov uspjeh zaslužna njihova pamet. Drugoj grupi djece rečeno je da su uspjeli jer su naporno radili.

Foto: unsplash

Kada su im postavili nove zagonetke, djeca iz druge grupe su bila spremnija da izaberu izazovniji problem. Dr Dweck je otkrila da su ta djeca više uživala u rješavanju problema nego oni iz prve grupe, a istraživači su zaključili da je razlog to što su vjerovali u svoje sposobnosti.

Otkirila je da su bili sposobni da rade na rješenju čak i ako nisu uspjeli iz prvog pokušaja, a to bi svaki roditelj želio za svoje dijete.

Obratite pažnju na proces rada vašeg djeteta

 Koliko puta ste rekli:”Sigurno ste naporno radili na tome!”. Da biste pružili smislene pohvale, morate obratiti pažnju na sam proces.

Dr Kyla Haimovitz je zajedno sa dr Dweckom napisala članak 2017. godine o ovoj temi, i rekla je da pohvale ne moraju biti trenutne. Ako vaše dijete, na primjer, radi na crtežu, ne morate komentarisati svaki izbor boja.

Sačekajte kraj, i kada vam dijete pokaže crtež, recite nešto poput:”Oh , vidim da si izabrao ljubičastu boju da staviš pored smeđe- to je tako zanimljivo!”

“Možete ih pitati o procesu njihovog rada. To omogućava djeci da procijene sebe, a ne da imaju eksternu procjenu”, rekla je dr Haimovitz. Drugim riječima, vaša pitanja će zauzvrat ohrabriti dijete da počne samo sebi postavljati pitanja, što izaziva radoznalost i istraživanje.

Pohvalite kontrolu koju ima vaše dijete

 Patricia Smiley, profesorica psiholoških nauka na koledžu Pomona u Claremontu, kaže da mi prenosimo naše vrijednosti kroz pohvale.

Jedna od tih vrijednosti je autonomija, pa je korisno pohvaliti ono nad čime vaše dijete ima kontrolu, kao na primjer izbore koje su donijeli tokom rješavanja zagonetke ili crtanja slike.

To pomaže da očekivanja budu realna i podstiče ih da nastave sa svojim aktivnostima.”To ide prema unutrašnjim interesima djeteta”, rekla je dr Smiley.

Jennifer Henderlong, profesorica psihologije na Reed College-u i Kayla A. Good, doktorica nauka, u svom poglavlju knjige “Psihološke perspektive pohvale” kažu da je potrebno izabrati ispravan način kako bi pohvalili djecu jer to ima velikog uticaja na njih.

Na primjer, možete reći:” Vauu, izgleda da si baš uživao u ovom projektu!”Ovakva vrsta pohvale utiče na njihov angažman i performanse u školi, pa čak i u sportu.

Nasuprot tome, razgovori sa starijim učenicima osnovnih škola otkrili su da pohvale stvaraju frustracije i utiču na njihovu ambiciju- na primjer, ako im za uspjeh pripisujete urođene osobine (pamet), a ne njihove sopstvene odluke poput upornosti.

Ne poredite njihov uspjeh sa drugima

 Može biti primamljivo pohvaliti djetetov uspjeh ležernim upoređivanjem sa drugima- “Jao skočio si u vodu sam, dok se tvoj prijatelj previše plašio da to uradi.” Ovo ne samo da podstiče nepotreban osjećaj konkurencije, to zapravo i ne motiviše mlađu djecu.

Foto: unsplash

Pazite da ne pretjerate sa hvaljenjem njihog rada

Napuhavanje pohvala može dovesti do onoga što su dr Corpus i dr Good nazvali “hvaljena zavisnost”, u kojem djeca pod pritiskom izvršavaju neke radnje samo kako bi dobili pohvalu.

Postoji i drugi rizik- jedna stvar oko koje su mnogi istraživači saglasni je da djeca mogu osjetiti kada pohvale nisu iskrene.

“Ono što je posebno interesantno jeste kako to utiče na djecu sa niskim samopoštovanjem. Roditelji takvu djecu obično pokušavaju ojačati dajući im raskošne pohvale:”Tvoj crtež je najljepši crtež koji sam ikad vidio!”.

Ali djeca niskog samopoštovanja loše reaguju na to. To je zato što ova vrsta pohvale stvara nemoguće standarde i djeca brzo gube motivaciju”, rekli su dr Corpus i dr Good.

Umjesto toga, razmislite o tome da jednostavno opišete šta ste primjetili kroz proces rada vašeg djeteta, sa neutralnim izrazom oduševljenja:”Vau, iskopao si veliku rupu u pijesku sa svojim kamionom!” Ovo utiče na njihovo ponašanje bez postavljanja nerealnih standarda.

Umjesto pohvale, ponudite opisne povratne informacije

 Adele Faber i Elaine Mazlish su u svojoj roditeljskoj knjizi “Kako pričati da vas djeca slušaju i slušajte djecu kako bi oni pričali” iz 1980. godine, predstavili koncept opisne povratne informacije.

Vaše dijete može uraditi nešto pohvalno ali umjesto da to pohvalite, samo opišite radnju koju ste vidjeli.

To zauzvrat može podstaći vaše dijete da razmotri pa čak i raspravlja o svom umjetničkom djelu. To je slično kao da pitate:”Kakav vam je bio dan u školi?”.

Ovo pitanje često izaziva tišinu, a ako kažete nešto poput:”Primjetio sam šareni crtež u tvom ruksaku”, moglo bi pomoći da vaše dijete pruži komentar pravog umjetnika.

Ja sam srećnik. Naša kćerka ovih dana ne ubacuje nikakve šarene crteže u ruksak- jer škola u našem gradu ne radi već mjesec dana i duže- ali provođenje dugih dana kod kuće omogućava joj da napreduje kao umjetnica.

A za mene to znači više remek- djela kojima se sve više divim iz dana u dan. Još uvijek to ne radim ispravno- “Sviđa mi se!” još uvijek je moj autentični odgovor, ali radim na tome. A i ona sa mnom.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije