Hrabra LolanajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Bojana Mutić: “Niko ne bi trebao da se divi majci koja voli svoju djecu, tu ništa za divljenje nema”

Da ne pomislite da samo ja nisam pročitala intervju koji sam napisala za Blic, i da nisam vidjela da ste svi to podijelili i komentarisali i svašta nešto lijepo (mi) napisali,…

Redakcija

facebook/ Dewmi Bojana Mutić More

Vidjela sam, znam, ali nisam u stanju da vam šaljem srca i zahvaljujem se na lijepim riječima jer mi je neprijatno.

Tekst, tj odgovore na pitanja sam poslala prije pola godine, objavljen je tek sada, pa sam bila i nespremna na reakcije. A nije baš ni da bih bila spremna u drugim okolnostima, jer nisam ni pisala te odgovore da bi neko reagovao, a kamoli da bi me hvalio i divio mi se.

Napisala sam ga jer je postalo strašno naporno trpiti bilo iskazane ili prećutane osude onih koji imaju predrasude prema svakome ko IZGLEDA kao da mu je u životu jako lijepo.

Ljudske ljenguze kojima je jedino zamislivo da vam je sve što imate palo s neba ili da je to kupio neko drugi, nipošto to niste mogli zaraditi sami, i da ako imate frizuru i našminkani ste, pa se još nedajbože i smijete, da nemate baš nikakvog drugog posla u životu.

To je zapravo i potpuno nebitno, nisam sasvim sigurno pisala o svojoj djeci samo da bi mi sjašili sa glave oni koji misle da se ja po cijeli dan provodim i zabavljam, ili oni koji ne znaju koliko košta jedan dan života bolesnog djeteta,ne.

Suština je u tome da niko ne bi trebao da se divi majci koja voli svoju djecu, tu ništa za divljenje nema, barem se to podrazumijeva u ovom odvratnom životu, da te mater voli više od sebe.

Niko nikada majci zdravog djeteta nije rekao da joj se divi jer voli i pazi svoje dijete. Zašto? Jer je valjda “normalno” da voliš zdravo dijete a nije normalno da voliš bolesno?!

Zamislite svi vi sa zdravom djecom kako se osjećate i šta sve činite za svoje zdravo dijete onih dana kada se razboli ili ne daj bože završi u bolnici. Volite li ga tada manje ili više? Trudite li se manje ili više?

Ja samo volim svoju djecu i to je sve, na tome se ne treba nijednoj majci čestitati, ono što činim koliko god teško da jeste, to nije napor, jer bilo bi potpuno neprirodno ne činiti ono što moraš i želiš i jedino što je moguće u tim okolnostima, bio bi napor ne učiniti SVE za svoju djecu, i dozirati činjenje i ljubav, zar je to uopšte moguće?

A to što sam u takvim okolnostima našla način da radim, zavezana s jedne strane pupčanom vrpcom za djecu a drugom za punjač od laptopa, takođe nije ništa drugo nego ljubav.

Jer ja i dalje volim život, odvratan kakav jeste, i moram ga živjeti, šta bi mu ja sad. Šta je druga opcija uopšte? Da se ubijem? Da jaučem po cijeli dan? Da ne radim ništa?

Čestitati mi jer nisam izabrala te opcije takođe nema smisla, ali razumijem da je ljudima sa normalnim životima to čudno, koliko god meni bilo teško prisjetiti se kako je to kad si normalan pa se čudiš nekom tamo paćeniku kako je uopšte živ.

Preuzeto sa: facebook. com

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije