Način na koji razgovaramo sa djecom je važan!

Vaše dijete neće trpiti da ga i tretirate kao dijete. Ali ne brinite, to je dobro.

A možda ste se i sami susreli sa takvim djetetom i niste imali pojma šta ste to pogrešno uradili?

Možda ste jedna od onih osoba koje su se pretvarale da plaču da bi neko dijete nešto uradilo, a ono vam je, prilično iznervirano, reklo: „Samo se pretvaraš da plačeš i baš me briga!“

Žao mi je, ali to je istina i to prosto neće proći ovdje.

Način na koji se obraćamo djeci je drugačiji od načina na koji komuniciramo sa odraslim osobama. Dobro znate na šta mislim. Postoji neki poseban način razgovaranja i ponašanja koji je rezervisan za djecu, bilo da su u pitanju prijatelji, porodica ili stranci.

Djeca nas podsjećaju na ono magično i bezbrižno stanje u djetinjstvu kome je teško odoliti pa mislim da svi želimo još malo toga. Zato se trudimo da se prema njima ponašamo na jedini način na koji znamo. To je način na koji su odrasli razgovarali sa nama kada smo mi bili tih godina.

Tu su pretjerano sladak glasić, tapšanje po glavi ili škakiljanje bez traženja odobrenja, šale i trikovi postavljanje pitanja „da li si bio dobar?“, pokušaji da im izvučemo „molim te“ i „hvala“ prije nego što im pomognemo, komentari poput „neko nam je danas neraspoložen“ ili „a mogu li dobiti osmijeh?“ Sve ono što bi bilo u potpunosti apsurdno da kažemo ili uradimo nekoj odrasloj osobi.

Niko nikada ne bi pitao neku odraslu osobu da li je bila dobra danas, šalio na račun toga da su neraspoloženi kao da je to zabavno, pojavio se niotkud i počeo ih škakiljati ili bilo koju od mnogobrojnih stvari koje su rezervisane za mlade ljude određenog doba. A kada bi se šokirali ili iznervirali ne bismo im se rugali ili ih optužili da ne znaju da se šale (kao što se često dešava sa djecom koja ne vole da im se neko smije) već bismo im se izvinili.

Foto: Ben White / Unsplash

Zaista iskreno ne mislim da bilo ko ko ovako postupa sa djecom ima ikakve loše namjere! Stvarno ne. Zato je malo neugodno kada djeca ne sarađuju i ne prihvate ovakvu igru. Ne želimo da uvrijedimo tu dobru osobu. Ranije (a vjerovatno ni danas) djeca nisu smatrana kao ravnopravna odraslim osobama i mislim da većina ljudi zapravo ne zna kako drugačije da se odnosi prema njima. Ili čak ni ne shvataju da oni ovo generalno ne vole.

Djeca zapravo žele da ih shvatamo ozbiljno, da ih uključujemo u stvari, poštujemo, da uzmemo u obzir i njihovo mišljenje, emocije ili stav i da ih slušamo. Žele da imaju značajnu ulogu u našim životima, a ne da budu samo zabavni i slatki. Žele da s njima razgovaramo jednako kao što bismo i sa bilo kim drugim. Naravno, mogu ih zanimati malo drugačije stvari nego odrasle osobe i često uživaju u istom blesavljenju, ali rijetki s ljudi kojima je zabavno da im se drugi smiju ili ih diraju bez njihove dozvole.

Pa kako onda razgovarati sa djecom?

Govorite normalno

Neki od nas, okej, mnogi od nas koriste „dječiji glas“ kada razgovaraju sa djecom. Znate na šta mislim: ton kojim govorimo, tepanja. To može biti prilično snishodljivo. Zapravo, ako pogledate riječ „snishodljivo“ u rječniku,  jedno od objašnjenja koja ćete dobiti jeste „odnositi se prema nekome kao da je dijete“. Izgleda da jesmo svjesni tog dječijeg načina na koji razgovaramo sa djecom i odnosimo se prema njima. Možda je onda vrijeme da prestanemo?

Kada razgovaramo sa djecom imamo priliku da im pokažemo da smatramo da su jednaki, sposobni, važni i da zaslužuju naše poštovanje. Zašto je onda ne bismo i iskoristili? Svaka interakcija sa djetetom je prilika da im pokažemo koliko su sjajni, čak i kroz najsuptilnije načine poput tona glasa. Kakav je to dar! Stoga, budite topli i prijateljski nastrojeni, naravno, ali nemojte biti snishodljivi prema djeci.

Vidite osobu, a ne „dijete“

Svi znamo da se ličnosti djece razlikuju koliko i ličnosti odraslih osoba, pa ipak ih nekako kolektivno svrstavamo u kategoriju „djece“ i odnosima se prema svima jednako. Otprilike iste komentare i pitanja čuju od većine odraslih sa kojima se susreću:

„Jesi li danas bio/bila dobra?“

„Kako lijepa haljina!“

„Vidim ja da mama tu im posla!“
„Baš si slatka/sladak!“

„Jesi sad velika cura/momak?“

„Pomažeš li mami danas?“

Možete li samo zamisliti da neko kaže nešto od ovoga nekoj odrasloj osobi? Zar ne bi bilo čudno da vas svaki stranac na kog naletite pita da li se dobro ponašate, pokušava da vas nauči manirima, šali se sa drugima oko toga koliko ste zahtijevni ili odobrava vaš izgled? Mislim da je krajnje vrijeme da smislimo bolja pitanja. Ne moraju biti komplikovana! Ako tek upoznajete neko dijete na trenutak u prodavnici sasvim je dovoljno da ga pitate kako je danas i nasmiješite mu se.

Ako je riječ o djetetu koje poznajete, postoji gomila interesantnih pitanja koja mu možete postaviti a na koja ćete dobiti daleko bolje odgovore. Pokušajte sa nečim poput:

„Koji ti je do sad omiljeni dio dana?“

„Koja je najbolja knjiga koju si pročitao/pročitala?“

„O čemu voliš da učiš?“

„Šta najviše voliš kod sebe?“

„Imaš li kućnog ljubimca? Pričaj mi o njemu“

„Koja je najsmješnija šala koju znaš?

„Koje ti je omiljeno mjesto za igranje?“

Foto: Ben White / Unsplash

Postavljajte im pitanja

Ljudi prečesto razgovaraju o djeci, a ne sa djecom. Pitanja poput „da li je gladan/gladna“ ili „da li je umoran/umorna“ su upućeni roditeljima a ne djeci, koja su zapravo daleko bolje u stanju da kažu kako se osjećaju. Mora da je krajnje frustrirajuće kada neko stalo govori o tome kao da ti i nemaš neko mišljenje. Odnosite se prema djeci kao prema bilo kome drugom. Ako želite znati nešto o njima, pa pitajte njih.

Čak i komplimenti i zahvale često budu upućeni roditeljima a ne djeci. Nerijetko čujemo: „djeca su ti tako dobra/ljubazna/kulturna/pristojna…“, umjesto da to kažemo direktno djeci i tako im pokažemo koliko cijenimo njihov trud i zalaganje. Pa, na kraju krajeva, oni su ti koji su uradili nešto dobro i kojima trebamo biti zahvalni, zar ne? Jednostavno im recite: „Hvala što mi pomažeš“ ili o čemu god već da se radi.

Recite im istinu, nemojte previše pojednostavljivati stvari kao da su glupi

Djeca umiju prepoznati kada im neko ne govori istinu i mnogo rađe bi da smo iskreni prema njima. Jednom sam čula kako roditelj objašnjava smrt kućnog ljubimca djetetu tako što je govorio da je pas otišao na dugačko putovanje i da se neće vratiti. Dijete je bilo potpuno zbunjeno i pitalo se gdje je dijete otišlo, zašto i kako.

Razumijem da želite da zaštitite svoje dijete od bola, ali uvijek im možete dati iskrene odgovore prilagođene njihovom uzrastu. U suprotnom djeca samo postanu zbunjena i osjećaju se prevareno i gube povjerenje.

Foto: Caleb Woods / Unsplash

Nemojte im postavljati snishodljiva pitanja

„Postavljajte pitanja da naučite nešto o samom svijetu, a ne da otkrijete da li neko drugi to zna“ – Džon Holt

Nemojte postavljati pitanja na koja već znate odgovore. Ne znam odakle nam ova opsesija da stalno testiramo i propitujemo djecu, ali bi bilo stvarno super da prestanemo s tim. Budi iskreni! Postavite pitanje da otkrijete odgovor, a ne da testirate dijete ili demonstrirate njegova postignuća. Djeca znaju kada smo neiskreni i ne cijene to ništa više nego odrasle osobe.

Prestanite

Ne znači ne, a prestani znači prestani. Ako vam dijete kaže da prestanete sa nečim onda jednostavno prestanite. Prilično je frustrirajuće što je ovo uopšte potrebno naglašavati, ali izgleda da jeste.

Djeca imaju ista prava nad svojim tijelom kao i odrasle osobe. Nemojte ih dodirivati, golicati, grliti, ljubiti, bockati ili bilo kako dodirivati bez njihovog pristanka. Ovo je nevjerovatno važno. Želimo da djeca odrastu sa saznanjem da su oni glavni kad je riječ o njihovom tijelu, da mogu reći „ne“ i da se ne trebaju osjećati bilo kakvu krivicu ili pritisak u vezi sa tim.

Nažalost, dešavalo nam se da neko grli ili škakilja našu djecu kada ona to ne žele i kada su to jasno dali do znanja odrasloj osobi koja je mislila da su vrlo zabavni. Od tada ostajemo vrlo blizu djeci kada se pozdravljaju sa nekim ko bi mogao insistirati na tome da ih poljube pa se možemo umiješati ako je to potrebno.

Ono što bi bilo zaista sjajno je kada bi ljudi mogli automatski poštovati granice svih ljudi, bez obzira na uzrast! Mora da je vrlo zastrašujuće djeci koja znaju da veća i jača odrasla osoba može odabrati da prosto izignoriše njihove želje i uradi nešto bez njihovog pristanka.

Ako vam dijete kaže da prestanete nešto raditi, onda prestanete. Nema tu nikakvih pitanja, krivice, posramljivanja. Jednostavno prestanite. To uključuje i sve ne-fizičke interakcije poput igrica, „šala“, zadirkivanja, itd…

Nemojte im se smijati

Djeca mogu biti prilično preslatka, zar ne? Svi se ponekad nasmijemo nekim njihovim ludorijama. Stvar je u tome što su oni nerijetko prilično ozbiljni a to naše smijanje ih može posramiti. Niko ne voli kad mu se neko smije. Ne kažem da se ne trebamo nikada smijati u blizini svoje djece. Koliko bi to bilo dosadno! Djeca su majstori za sreću. Ali prije nego što se počnete smijati pobrinite se da se svi smiju zajedno.

Dijete vam postavi iskreno i ozbiljno pitanje za koje mislite da je slatko? Nemojte se smijati.

Dijete se trudi da nauči nešto novo ali je malo nespretno? Nemojte se smijati (ako se ni oni ne smiju).

Dijete pravi zanimljive izraze lica i pokušava vas nasmijate? Smijte se!

Shvatate već.

Foto: MI PHAM / Unsplash

Pričajte im svoje priče

Djeca OBOŽAVAJU da slušaju priče o našem djetinjstvu, stvarima koje su nam se dogodile, poznatim mjestima, članovima porodice i slično. Pričajte im svoje priče! Takođe daleko manje energije iziskuje kada vas neko sluša nego kada vas neko ispituje. Počnite pričati i vidjećete kako se i oni brzo uključuju.

Izvinite se kad nešto pogriješite

Ako ste uznemirili dijete, jednostavno se izvinite. Isto to biste uradili da je u pitanju neka odrasla osoba. Ako stvarno niste mislili ništa loše i žao vam je, tako to i recite. Odrasle osobe se često posrame ili uvrijede kada djeca ne reaguju dobro na njih. Mogu im se početi rugati, ne pridavati dovoljno značaja njihovim osjećanjima, naljutiti se, početi osjećati sram ili ih čak kazniti. To stvarno nije u redu. Djeca zaslužuju da se njihova osjećanja i mišljenja poštuju. Ako ih slučajno povrijedite izvinite im se i pokušajte ih razumjeti.

Znam da većina ljudi smatra da ovo i nije tako važno jer su i oni tako tretirani kad su bili djeca „i sve je ispalo u redu“. Lično smatram da sitnice jesu važne. Kako razgovaramo sa, i o, djecom je važno. Ako želimo da promijenimo način na koji se svijet odnosi prema djeci možemo početi od toga kako se mi odnosimo prema njima.

„Iako ne želim praviti slona od muhe, istina je da kamen po kamen stvara pogaču. To je prosto način na koji naš mozak funkcioniše. Iskustvo djeteta, naročito kada se ponavlja u kombinaciji sa drugim sličnim iskustvima, utiče na način na koji to dijete razumije sebe i svoje mjesto u svijetu. Iz toga slijedi da će djeca ili cijeniti sopstveno mišljenje ili neće, a sve u zavisnosti od toga kako mi reagujemo na svoju djecu i odgovaramo im.

Način na koji razgovaramo sa djecom je značajan i predstavlja nešto na čemu svako od nas može da poradi i da doprinese da se djeca tretiraju sa poštovanjem, kao jednaki. Svako od nas može imati pozitivan uticaj na djecu oko sebe. Počinje od nas!