Hrabra LolaLjudski odnosinajnovijePorodicaŽivot

Moja majka. Žrtva mog oca i žrtva sebe.

“Možda se ne vratim”, rekla.

Dan danas ne znam da li je to stvarno mislila.

Redakcija

Gledala me tužnim ispijenim očima, pogledom žene koja se predala.

Moja majka. Žrtva mog oca i žrtva sebe.

Otkad znam za sebe moja realnost je bilo nasilje, psihičko i fizičko, izmedju mojih roditelja ali i izmedju njih i nas djece. Nasilje je bilo svakodnevica, nešto što se očekivalo i podrazumijevalo, nekada sam razmišljala kako to da mnoga djeca žive u sreći a samo je meni život pakao.

Nekada sam se pitala mnogo stvari koje djeca ne treba nikada da se pitaju. Dijete ne treba da se pita šta će biti ako mama ode, ili šta će biti ako je tata ne pusti u kuću.

Dijete ne treba da se pita kako će zaštititi sestru ili brata od nasilnika, niti hoće li majka umrijeti jer leži na podu sa krvavom krpom na glavi.

Prvo razmišljanje o samoubistvu pojavilo se kada sam imala jedanaest godina, dan danas ne znam kada tačno niti zbog čega, a tada nisam znala ni kako, samo sam znala da želim da me nema. Sva sreća pa nisam to uradila, neka ogromna snaga je bila uz mene, ipak.

O nasilju nemam mnogo šta da kažem, svi znamo kako to izgleda, ali imam puno toga o ulozi žrtve koju je preuzela moja majka.

Sjećam se njenih riječi kada nam je govorila da ona mora to da trpi, da je takav njen život i da je ona tu gdje je, da je on ipak naš otac i da nas voli. Ogrnula nas je u plašt samosažaljenja, pogrešnih stavova o ljubavi i jako puno patnje.

Foto: unsplash

Sreća pa život uvijek ima neki plan. Kako smo odrastali čupali smo se jedno po jedno, pružali ruke jedno drugom i izlazili na površinu života, na svijetlo, kao iz Hada.

Pri svakom koraku naprijed za nogu su nas držali okovi, stvoreni od očevih osuda, uvreda i pokušaja nastavljanja tiranije, i majkine anksioznosti, straha i premalo razgovora i iskazane ljubavi.

Danas znam da nije najgore što je otac bio nasilnik, nego to što sa majkom nisam mogla da razgovaram ni o čemu, glavna podrška i razumijevanje koje je trebalo da dobijem – izostali su.

Prolazile su godine. Bilo je sve bolje. Sve manje kontakta sa ocem i sve više vjere u sebe. Borila sam se sa depresijom, anksioznošću, vukla neoproštaje i teret na ledjima, kroz život.

U jednom periodu počinjem sa ozbiljnim humanitarnim radom, sa djecom iz socijalno ugroženih porodica i u oblasti zaštite životinja. Potpuno nesvjesno nalazim utjehu u spašavanju nedužnih i nemoćnih, vjerovatno tražeći način da ispravim nepravdu koja je učinjena meni.

Da izbrišem činjenicu da nije imao ko da me zaštiti, da je moj otac bio nasilnik a majka mi je govorila da je to normalno i da svaka porodica ima problema.     

Nakon te spoznaje krećem sa radom na sebi, postajem sama sebi psiholog. Čitam, učim, učim od ljudi koji su prošli isto što i ja. Danas nemam mržnju u sebi, danas mogu sa ponosom da kažem da sam oprostila svima.

Sa ocem nemam kontakt, zato što jedino tako mogu da idem naprijed. Majku ne krivim ni za sta, ali i dalje nemamo komunikaciju kakvu bi trebalo majka i ćerka da imaju.

Danas imam svoju sreću, čovjeka kog sam srela nakon što sam izbrisala pogrešne obrasce kako bi muškarac trebalo da me voli, i ispisala neke nove, moje, ispravne. Danas znam da ću stvoriti svoju porodicu, da ću mojoj djeci biti podrška i razumijevanje, da će uvijek imati sigurnost, da će imati sve ono što ja nisam imala.

Danas sam borac, ustajem posle svakog pada i ne mirim se sa tim da je moj život bilo šta osim života pobjednika. Danas sam odlučna da prekinem prokletstvo nasilja, da sjutra svojoj djeci pružim mi.

Danas radim na tome da pomognem ljudima da izadju na pravi put, danas nikome u nevolji ne okrećem ledja, jer znam kako to boli.

Danas sam ovo što jesam zahvaljujući samoj sebi i mojim sestrama i bratu, jer smo se zajedničkim snagama borili, bodrili i izbavili se iz pakla nasilja u porodici.

Nikada nas nisu zaštitile institucije, niti prijatelji, niti komšije, niti rodbina.

A svi su znali šta nam se desava. NIKO nije bio tu za nas.

Ali jesmo mi jedni za druge. I to je izgleda bilo dovoljno.

            Preživjeli smo.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije