DogađajiKulturaLjudiMjestanajnovijeNaslovna vijestPojave

Budite ljubazni prema konobarima. Oni upravo prolaze kroz pakao!

Prvi konobarski posao dobila sam onog dana kad sam napunila 16 godina, jer sam jedva čekala da počnem zarađivati svoj novac.

Prevela: Sara Desančić Redakcija

huffpost.com

Od tada se pokazalo da je služenje najbolji način da zaradim novac kada se ne bavim pozorištem. Bukvalno sam napisala priručnik za konobare na svom trenutnom poslu(pivara- restoran sa solidnom lokalnom i turističkom klijentelom) i prema svakoj smjeni se ponašam kao da je to moja kompanija, a ja izvršni direktor.

U svakom restoranu u kojem sam radila mogla sam da biram smjene pa čak i klijentelu na koju radije čekam. Kada dođe do greške u kuhinji ili ako nam ponestane nečeg, većinom mene šalju da izvršim procjenu kontrole štete i obično na kraju prodam više okrećući priču u pozitivu.

Kad smo dobili vijest da se zatvaramo na neodređeno vrijeme, imala sam u sebi to neko naivno nadanje. Odvojila sam dovoljno novca da izdržim do aprila i pomislila:”Nema veze. Izgubiću možda nedelju dana plate i izbjeći gužve tokom ljeta.”

Bila sam jedna od onih srećnijih osoba jer nisam imala problema sa nezaposlenošću. Uprkos tome, osjećala sam pritisak da se vratim na posao. Bila sam sigurna da ćemo imati savjesne goste koji žele da jedu, stave masku na svoje lice i odu.

Foto: unsplash

Čak i sa trenutnom pandemijom, sjedištima koja su isključivo na otvorenom i pola tuceta novih pravila u vezi sa dezinfekcijom, kada smo ponovo otvorili krajem juna, pretpostavljala sam da ću se lako vratiti na posao.

Ali COVID-19 gosti su mi stvorili osjećaj da u svakoj smjeni mislim da mi je prvi dan. Nekad sam mogla da poslužim 10 stolova odjednom. Sad se zbunim i zaboravim na stvari, a upola ih je manje.

A evo i zašto.

  • Niko ne želi da nosi masku kada razovara sa mnom. Tako da čim započnem razgovor znam da niko od njih ne poštuje ni jednog menadžera ili mene. Loš početak.
  • Niko ne želi da daje bakšiš konobaru na terasi. Oni su ljuti što moraju da sjede vani. Oni su bijesni što košta toliko(možda su zaboravili cijene u New York-u). Jednostavno nisu spremni.
  • Nemam vremena da se vežem za bilo koji sto. Da biste mogli da sjednete za sto, potrebno ga je dva puta očistiti i ostaviti da se osuši. Meniji moraju biti očišćeni i suvi. Moram da pripremim, očistim i osušim šolje, boce sa vodom, salvete, tanjire i pribor za jelo za svaki sto; oprati ruke prije i poslije, dezinfikovati moj tablet nakon što ga svaki gost dodirne, objasniti naša nova pravila; pa tek onda mogu početi sa konzumacijom hrane. Ako nemam domaćina, takođe postavljam sve na svoje mjesto i olakšavam narudžbe.
  • Ljudi nisu izlazili mjesecima i samo žele hamburger ili koktel. Saosjećam se s njima. Ali mnogi ljudi zaboravljaju da kažu “molim” ili “hvala” i ovo me često izbacuje iz igre. Zamislite da deset ljudi pozdravite prijateljskim “zdravo”, a svi vam laju:“Bravoo , ovaj Cheeseburger nema kiselih krastavaca”.
  • Sve ove nove prakse, kombinovane sa činjenicom da stalnom moram nositi masku, pričajući Disney- princezinim glasom cijeli dan, znače da praktično nemam vremena za pauzu. Smanjujemo troškove radne snage, tako da sam gotovo uvijek u potpunosti zadužena za riječ. Ako su tri stola zauzeta na terasi, dva će dobiti sporiju uslugu i oni će to naravno shvatiti lično, a ja tu ništa ne mogu učiniti. Više puta mi je bilo loše zbog vrućine ali sam znala da nemam vremena da sjednem. Sa jedva dovoljno vremena za pauze, moje smjene su prešle iz zabavnog, koketnog ugostiteljstva u stvarne opasne kardio treninge na otvorenom.

Ja sam dobra u svom poslu. U pregači imam kremu za sunčanje i sprej protiv komaraca u slučaju da je gostu potrebna. Čuvala sam bebe ljudima, učila ključne riječi znakovnog jezika da bih mogla da uslužim gluhe osobe, pomagala mladenkama da se našminkaju.

Prosjek najpojnica prošle sedmice mi je bio 12%.

Prekid veze je stvaran. Borim se sa stvarnošću da su životi ljudi ugroženi i taj rizik raste sa svakom prljavom čašom koju podignem sa stola.

Ministarstvo za rad, države New York, prošle nedelje prestalo je da nam daje dodatnih 600 dolara na sedmičnom nivou. Da li je bilo sebično vratiti se na posao? Ili smo plemeniti što se držimo zajedno i borimo kroz sve ovo?

Realnost je da svi zaposleni u restoranima trenutno igraju kratku igru. Sad nam trebaju novac i smjene. Vi, kao naši gosti, trebali biste igrati dugačku igru.

Nosite masku kad priđemo stolu. Skinite je kad jedete, vratite kad razgovarate s nama, bez izuzetaka.

NE TRAŽITE DA VAS ČEKAMO KAD PADA KIŠA. Ne mogu da vjerujem da to moram da kažem, ali neko me iznenadi svaki dan.

Idite na bankomat i uzmite dovoljno gotovine da pokrijete napojnicu od 30% ili više. Ako ne možete da slijedite pravila, ne izlazite. Vaša potreba za odreskom je daleko inferiornija od moje potrebe da budem hidrirana dok bukvalno trčim od stola do stola po vremenu od 99 stepeni na suncu.

Možemo raspravljati o moralu zarade konobara nakon što se sve ovo završi. Za sada znajte da svi želimo isto: da se i vi lijepo provedete dok je sve bezbjedno oko vas.

Ako je povratak na posao za mene bio ovako haotičan, molim vas, produžite svoju empatiju prema nastavnicima koji šetaju po ljusci jaja jer se moraju vratiti u školu. I zaposlenicima u prehrambenim prodavnicama koji nisu nikad prestali da rade. I ne zaboravite medicinske sestre!

Uprkos poteškoćama, uživam u domišljatosti i upornosti rada našeg restorana. Živim u ulici sa mnogim restoranima i barovima, a jedan dan je cijela ulica mirisala na piljevinu dok su se vlasnici restorana trudili da izgrade bašte za goste.

Oduvijek smo imali izvanrednu sposobnost za uspjeh, bez obzira na to koliki je teret potreban za taj uspjeh.

Nadam se da ćemo u ovoj dobroj, žilavoj kompaniji moći zajedno da napredujemo.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije