Hrabra LolanajnovijeŽivot

Jedan dio mene je ostao i umro u toj bolnici

Cijelog mog života ja sam htjela da budem majka.

Željela sam naravno i druge stvari ali taj osjećaj i ta želja je uvijek bila na prvom mjestu i ništa drugo nije bilo toliko važno.

Redakcija

facebook/ mihaelaninicphotography

Kao da je to bilo jedino što me moglo usrećiti i kao da je to bio jedini cilj u mom životu. Sve ostalo je bilo sporedno.

Tako je prije tri godine došao taj dan kada je test za trudnoću pokazao dvije crtice, te dvije crtice koje sam čekala cijeli svoj život. Sa nevjericom sam gledala u taj štapić i u sebi rekla trudna si.

Blagi osmjeh se pojavio na mojim usnama, srce mi je ustreptalo i osjetila sam kako mi koljena klecaju. Opet sam ponovila u sebi trudna sam. Te dvije čarobne riječi koje sam čekala da izgovorim toliko dugo.

Bila sam uzbudjena i jedva sam čekala da podijelim tu radosnu vijest sa mojom ljubavi.Odmah sam zakazala pregled kod doktorice za 14 dana koji bi trebao da potvrdi trudnoću.

Tih 14 dana ja sam bila skroz zbunjena. Miješali su se razni osjećaji. Od sreće pa do pitanja da li se ovo zaista dešava. Da li ću ja stvarno napokon da se ostvarim kao majka. Ah, kako divan osjećaj izgovoriti te riječi, postaću majka.

Zamišljala sam tu djevojčicu, jer sam oduvjek htjela da imam djevojčicu koja će se zvati Ana, koja će imati plavu frćkavu kosu sa toplim radoznalim očima i koja će biti ljubav.

Sa nestrpljenjem sam dočekala taj dan prvog pregleda kod doktorice. Prvo smo pričale i onda je krenuo pregled. Dok me je pregledala sa sondom, dugo, ćutala je. Činilo mi se kao vječnost sve dok nije progovorila i saopštila mi, Mihaela ovo ne izgleda dobro.

Vjerovatno ćete imati spontani, ali hajde da sačekamo da prodje vikend pa dodjite opet.

Ja je slušam i govorim sebi to nije istina, to ne može da bude istina. Izlazim iz ordinacije i zbunjeno, sa malom tugom u glasu sopštavam vijest mojoj ljubavi, on me grli i tako zajedno ćutimo.

Čekam da prodje vikend, jer možda postoji nada. Uporno sebi govorim, ne to nije istina.Dolazi i taj ponedeljak, na Paprikovcu sam. Doktorica opet gleda i govori mi ovo je molarna trudnoća i moraš pod hitno na operaciju.

Termin molarna trudnoća prvi put čujem i ne razumijem ništa šta se dogadja. Razumijem jedino da moram odmah da ostanem u bolnici da se uradi kiretaža. Dobro govorim sebi, mora da se uradi kiretaža. U glavi mi je ništa i sve. Hajde sad da uradimo ovo. Budi hrabra. Mora da se uradi kiretaža odzvanja u mojoj glavi.

Ostajem u bolnici. Odvode me u sobu i tu ostajem sama. Nema nikoga u sobi. Uzimam telefon i guglam šta je to molarna trunoća. Čitam i piše može da bude opasna po život, vrlo rijetko se dešava, ne zna se razlog. Ok, mora da se uradi kiretaža. Ne sjećam se više tog dana.

Sljedeći dan rano ujutro me odvode u salu, sestre su ljubazne. Sjećam se samo da sam bila utrnula. Nije bilo osjećaja. Znam samo da se to moralo uraditi i da sam morala da budem jaka.

Poslije operacije i budjenja odvode me u sobu. Ležim u krevetu sama u sobi jer nema nikoga, napokon svjesna šta se desilo plačem.

Foto: unsplash

Procedura sa dijagnozom molarna trudnoća je ponovni dolazak u bolnicu za sedam dana sa beta testom koji bi trebao biti u opadanju.

Tu počinje jos jedna noćna mora. Drugi dolazak u bolnicu beta test nije dobar, brojevi ne opadaju mora da se radi još jedna kiretaža. Ponovni hitni ostanak u bolnici, dijagnoza opet zabrunjavajuća jer to molarno tkivo može da predje u maligno, da se proširi po čitavom tijelu i zato mora da ide van.

Ja cijelo to vrijeme sve te vijesti čujem i primam ih kao robot, ok, mora još jedna opracija. Ostanak u bolnici, još jedna kiretaža. Sestre su ljubazne, ovaj put imam cimerke u sobi pa je lakše. One dijele sa mnom svoje muke. Ja ih slušam i bodrim ih sa osmjehom.

Sutradan opet operacija, budjenje i odlazak kući. Čekanje pa opet za sedam dana odlazak u bolnicu sa beta testom. Čujem opet nije doboro, brojevi ne opadaju, molarno tkivo se ne smanjuje. Ponovni ostanak u bolnici koji je ovaj put trajao punih 12 dana.

Tih dvanaest dana u bolnici je jedna posebna priča. Dvanaest dana neizvjesnosti jer doktori nisu znali ili bolje rečeno nisu mogli da se usaglase šta ce sa mnom i mojim slučajem. Ja i dalje kao hrabro podnosim sve to jer šta mi drugo preostaje. Ne volim da jadikujem, govorim sebi stalno moraš biti jaka i biće sve to dobro. <

Sestre na odjelu i dalje ljubazne. Cimerke se smjenjuju. Brinem se o njima jer neke ne mogu iz kreveta. Tješim majke koje radjaju mrtve bebe. Tješim majke čije prijevremeno rodjene bebe umiru.

Tu sam uz njih jer bol je bol i topla riječ i zagrljaj je sve što možeš da pružiš u tom trenutku. Konačno i ta treća operacija i izlazak iz bolnice.

Povratak kući. Slomljena, prazna samo sa osjećajem beskrajne tuge i boli.

Jedan dio mene je ostao i umro u toj bolnici.
Ne mogu da opišem tu prvu godinu, ili bolje rečeno ne sjećam se je. Sjećam se samo boli i vremena koje je prolazilo onako, u prazno. Nisam ništa željela, nisam ništa htjela. Strah je bio jedini osjećaj koji je preovladavao i kojeg se sjećam.

Strah se uselio u mene, strah od gubitka, strah od bolesti, strah za moje najmilije. Praznina.

Pustila sam da prodje neko vrijeme jer kažu vrijeme liječi sve ali to nije istina. Pokušala sam da se vratim normalnom životu kojeg sam imala, da se vratim poslu, nije išlo.

Nisam znala vise ni ko sam, ni šta želim, ni kako da nastavim dalje.Znam samo da boli tijelo, boli dusa, ali ne plačem jer se mora živjeti dalje, tako kažu.

U jednom momentu shvatam da ako nešto ne preduzmam da ću se razboljeti. Shvatam da ne želim tako da živim. Sa tugom, bez osmjeha, sa strahom.Shvatam da ne mogu sama, da mi treba pomoć i potražila sam je.Sad mogu da kažem da sam to odmah trebala da uradim. Samo ja nisam bila neko ko je mislio da se meni nešto tako strašno desilo. Bila sam mišljenja pa dobro ni prva ni posljednja, život mora ići dalje.

Nisam mislila da je to bila jedna velika trauma za moje tijelo i moje cjelokupno biće.U mojoj glavi je bilo samo moraš biti jaka i ići dalje.

Onda je moje tijelo poslalo poruku ne ide to tako. Stani, pogledaj šta ti se desilo, jedna užasna stvar.

Izgubila si sebe.Izgubila si svoj san, svoj cilj, izgubila si svoj smisao.

I da, kad sam to shvatila probudila sam se i rekla sebi, sve je tako ali hajde da ponovo pronadjem sebe. Ko sam sada. Ne mora majčistvo da bude ostvarenje mojih snova. Hajde da počnem ponovo svjesno da živim. Da živim uopšte. Hajde da otkrijem nove ciljeve, nove pobjede, novu sebe.

I sada nakon tog budjenja, kada sam prihvatila svoju tugu tj. naučila kako da živim sa njom i kada je pustim da prodje kroz mene, da je otplačem svaki put kada naidje lakše je. Ta činjenica da se nisam ostvarila kao majka i dalje užasno boli ali sada je znam prihvatiti i ne dam da ugasi sve ono drugo šta imam dobro u mom životu.

Naučila sam da se radujem malim starıma, da mi ne treba puno da budem sretna. Taj dio koji je umro u meni sam odbacila i otvorila se prema drugim stvarima.

Odbacila sam stara uvjerenja koja sam imala, otkrila novu sebe sa novim ciljevima. Sada učim da budem sretna, da se veselim, da radim samo ono što volim, da slušam svoje srce, da plačem, da tugujem, da rastem, da dišem, da budem žena.

Naučila sam da je ok potražiti pomoć, čak šta više neophodno je potražiti pomoć. Naučila sam da toliko toga imam u sebi, da toliko toga ima da pružim sada kada ne postoji samo jedan cilj. I jos nešto, naučila sam da budem nježna prema sebi.

Bez onoga moraš ovo, moraš ono jer drugi tako misle, jer je to tako bilo nekad, jer se to tako radi. Ne, ne mora se ništa što vam ne odgovara, što vas ne čini srećnom.

Oslobadjanje od straha u svakom smislu je bilo takodje ključno za mene. Pustiti da slobodno dišem bez svakodnevne brige za sve i svašta je tako sjajno. Pustiti da samo budem.

Toliko toga sada u meni da bih sve odjednom da uradim.

Toliko želja i toliko ciljeva ali ih puštam, ne dam da me preuzmu, doći ce sve po redu i biti onako kako treba da bude. Uživam u tim novim koracima, snovima, novim radostima, osmjesima.

Uživam u slobodi sebe i radujem se svakom novom danu koji dolazi i zahvalna na novoj prilici i spoznaji da rastem i napredujem.

Naravno ima tu i onih teških dana gdje nije sve tako ali i to je ok. oni dodju i prodju. Malim koracima idem naprijed i sa puno ljubavi prema sebi i naravno samim tim i drugima.

Hvala svima koji su bili uz mene i pomogli mi, oni znaju ko su. Posebno hvala mojoj ljubavi koja bezuslovno prati svaki moj korak i koja me podržava i bezuslovno voli sve ovo vrijeme.

Preuzeto sa: facebook. com

 

Mihaela je inače divna fotografkinja, žena koja vidi u svemu nešto lijepo, a fotoaparatom uhvati najdivnije trenutke. Zaslužuje vaš like i podršku.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije