Hrabra LolanajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Mi i danas ne znamo zašto je srce naše bebe prestalo da kuca

Bila sam trudna 19 nedelja kada me je dežurni doktor pogledao u oči i rekao mi da je srce blizanca A prestalo da kuca.

Blizanac A- moj budući sin- imao je ime koje i danas ne mogu da izgovorim.

Prevela: Sara Desančić Redakcija

nytimes.com

Znala sam, i mnogo prije nego što sam neočekivano ostala trudna sa blizancima, da će majčinstvo biti neizmjerno ispunjenje i nesumnjivo bolno.

Tu je i samo rođenje, praćeno kontrakcijama, curenjem tjelesnih tečnosti i praćeno ozloglašenim vatrenim prstenom, poslije kojeg slijedi nadrealni trenutak kada ljudsko biće koje je raslo u tijelu postave na vaše grudi, potpuno ranjivo.

Tu su i duge, iscrpljujuće noći ali opet blažene mekim dahom novorođenčeta na vašim grudima.

Biti mama znači postojati u stalnom stanju toka- dobro i loše koje dolazi s brigom i odgajanjem drugog ljudskog bića toliko su isprepleteni da bi svaki pokušaj odvajanja jednog od drugog razotkrio komplikovanu podlogu koju nosi roditeljstvo.

Mi majke predstavljamo čelik koji doživljava radost i bol, tugu i zahvalnost, najbolje što smo mogli zamisliti i najgore strahove, sve odjednom, poput napuštanja bolnice sa jednom bebom a trebala si je napustiti sa dvije.

Nakon 23 sata porođaja – od kojih su tri uključivala guranje – pojavio se moj sin, blizanac B, i pogledao me direktno u oči prije nego što je ispustio zdrav krik kao da govori:”Pa vrijeme je bilo da se upoznamo. Mama što ti je trebalo toliko vremena?”

Instinktivno sam se držala za svog sina, kao da me njegovo držanje može spasiti od onog što dolazi. Možda bih se, ako se fokusiram na bebu koja je živa, mogla prepustiti bolu rađanja bebe koja nije imala priliku da živi.

Možda, ako bih ga čvrsto držala u naručju, pazeći da svaka udubljenost, svaki debeli nabor njegovog tijela zauzme čitav moj zagrljaj, ne bi bilo mjesta za gubitak koji bi uskoro trebao popuniti prostor rađaonice.

Moje prvorođenče je odvedeno od mene- da bi ga okupale i izmjerile brižne medicinske sestre- a od mene je još jednom zatraženo da gurnem. Na kraju ovog porođaja neće biti plača. Neće biti zgrčenih prstiju koji treba da se izbroje i kojim bi se divili dok su onako krvavi i neprepoznatljivi.

Bilo je potrebno jedno snažno guranje da blizanac A izađe iz mog tijela. Nisam imala snage da pogledam šta je izašlo iz moje materice koja je nekako bila gostoljubiva za jedno ali ne i za dva ljudska bića.

Foto: nytimes.com

Otvoreno sam plakala dok su ostatke naše budućnosti iznosili iz sobe. Moj partner i ja odlučili smo da ih poklonimo medicinskom istraživanju za gubitke koji se dešavaju u kasnoj trudnoći.

Mi i danas ne znamo zašto je srce naše bebe prestalo da kuca i jedino objašnjenje koje smo dobili bilo je “ove stvari se ponekad dogode.”

Budućnost koja nije imala priliku da se desi pomoći će osigurati potencijalnu budućnost onih koji dolaze.

I kada je moj prvorođeni sin, sada čist i impresivno zamotan na način koji ja nikad ne bih mogla da ponovim, ponovo stavljen u moje naručje, moja zapanjujuća tuga gurnuta je duboko u moj um. Ali prisustvo mog sina nije moglo u potpunosti da izbriše moju tugu i zabrinutost.

Moj početak majčinstva nije bio oštećen gubitkom, već ga je samo ojačao. Svaki trzaj tjeskobe produži gledanje u mog savršenog sina minut ili dva duže.

Prošlo je više od pet godina od kako sam rodila živu bebu i bebu koja nije imala priliku da raste uz nas, a u to vrijeme sam uvidjela kako je nas majke briga samo za našu djecu- mi smo jednodimenzionalna ljudska bića.

Ali znam da je priznanje nedostatka znanja majčinstva odavanje počasti dobroti. Mi kao majke imamo sposobnost da istovremeno osjećamo bol i zadovoljstvo, radost i tugu, zahvalnost i prezir. U stvari, to je preduslov za posao koji je pojačan prisustvom naše djece.

Mi osjetimo svaki dodir i počašćeni smo što smo potrebni našoj djeci. Ponosni smo na svaki njihov uspjeh i oplakujemo djetinjstvo iz kojeg brzo rastu.

A ponekad, u 19 nedelji trudnoće, saznajemo da naša tijela istovremeno mogu podnijeti i život i smrt. Naša sposobnost je bezgranična, i zbog toga smo bolje majke, bolji partneri i bolji ljudi.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije