U moru svega izvanrednog i natprosječnog, poželjela sam se običnog
U moru burgera, pizza, umaka, začina, mozarelle i gorgonzole, probudila sam se jednog jutra silno želeći pasulj.
Obični. Najobičniji. Sa vrlo malo mesa, tek toliko da zamiriše. I domaću, običnu pogaču. Baš onako kako je pravila moja baba. Bez ikakvog kvasca, premaza. Jeli bismo je vruću, a ja bih naročito bila srećna kada mi dozvoli da ogulim svu koru.
Malo luka, vode, pasulja i slaninice i krčkao se moj pasulj. Sjećam se kako su se nekada u našem frižideru čuvale i svinjske kožice koje bi se koristile kao zamjena za meso.
Jedna od uspomena iz djetinjstva je limeni tanjirić napunjen pasuljem ili ti gra‘om kako ga je zvala moja baka. U njega bi umrvila hljeb kako bih svakog puta imala savršeni zalogaj.
Poželjela sam se tog jednostavnog osjećaja sitosti i vrlo često neprijatno okarakterisanog mirisa kuvanja pasulja jer je nekako mirisalo na prosto. Normalno i obično.
U moru svega izvanrednog i natprosječnog, poželjela sam se običnog.
Da budem bosa. U pamuku.
Da ležim na travi.
Igram karte.
Šah.
Da čitam.
Da se kupam u rijeci.
Da se sunčam na šljunčanoj plaži.
Bez konobara, ležaljke i koktela.
Poželjela sam se snijega.
Neočišćene ulice.
Džempera.
Pletenih rukavica koje podsjećaju na kuću.
Poželjela sam se bakinih krofni sa pekmezom uvaljanih u krupni šećer koji je prethodno malo usitnila staklenom bocom jer je u ratnim godinama šećer u prahu bio luksuz.
Poželjela sam se da spavam u zagrljaju.
Bez ikakvih teških tema. Egizstencijalnih pitanja. Rokova.
Poželjela sam se da slušam ptice.
Da popričam sa sobom.
Poželjela sam se putovanja vozom.
U životu nam najčešće treba vrlo malo a mi se opteretimo potrebom za izvanrednim.
Da budemo sjajni.
Da budemo neobični.
Da budemo unikatni i jedinstveni.
Meni je zapravo jedan savršeni i mirni život prosječne seljančice iz malenog Sanskog Mosta sasvim dovoljan. Bez potrebe da svom imenu pripišem velika dostignuća i titule.
Bez potrebe da pripadam nekoj velikoj metropoli i da jedem suši.
Poželjela sam se bijele pamučne posteljine koja miriše na deterdžent. Bez krepa, satena.
Poželjela sam se svih onih običnih jela od kojih je baka pravila najveće delicije, a zapravo su služila da se ne baci hljeb koji je ostao.
A bilo je sjajno.
Obično.
I mirisalo je na sreću.
