Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijest

U moru svega izvanrednog i natprosječnog, poželjela sam se običnog

U moru burgera, pizza, umaka, začina, mozarelle i gorgonzole, probudila sam se jednog jutra silno želeći pasulj.

Jelena Despot

Obični. Najobičniji. Sa vrlo malo mesa, tek toliko da zamiriše. I domaću, običnu pogaču. Baš onako kako je pravila moja baba. Bez ikakvog kvasca, premaza. Jeli bismo je vruću, a ja bih naročito bila srećna kada mi dozvoli da ogulim svu koru.

Malo luka, vode, pasulja i slaninice i krčkao se moj pasulj. Sjećam se kako su se nekada u našem frižideru čuvale i svinjske kožice koje bi se koristile kao zamjena za meso.

Jedna od uspomena iz djetinjstva je limeni tanjirić napunjen pasuljem ili ti gra‘om kako ga je zvala moja baka. U njega bi umrvila hljeb kako bih svakog puta imala savršeni zalogaj.

Poželjela sam se tog jednostavnog osjećaja sitosti i vrlo često neprijatno okarakterisanog mirisa kuvanja pasulja jer je nekako mirisalo na prosto. Normalno i obično.

U moru svega izvanrednog i natprosječnog, poželjela sam se običnog.

Da budem bosa. U pamuku.

Da ležim na travi.

Igram karte.

Šah.

Da čitam.

Da se kupam u rijeci.

Da se sunčam na šljunčanoj plaži.

Bez konobara, ležaljke i koktela.

Poželjela sam se snijega.

Neočišćene ulice.

Džempera.

Pletenih rukavica koje podsjećaju na kuću.

Poželjela sam se bakinih krofni sa pekmezom uvaljanih u krupni šećer koji je prethodno malo usitnila staklenom bocom jer je u ratnim godinama šećer u prahu bio luksuz.

Poželjela sam se da spavam u zagrljaju.

Bez ikakvih teških tema. Egizstencijalnih pitanja. Rokova.

Poželjela sam se da slušam ptice.

Da popričam sa sobom.

Poželjela sam se putovanja vozom.

U životu nam najčešće treba vrlo malo a mi se opteretimo potrebom za izvanrednim.

Da budemo sjajni.

Da budemo neobični.

Da budemo unikatni i jedinstveni.

Meni je zapravo jedan savršeni i mirni život prosječne seljančice iz malenog Sanskog Mosta sasvim dovoljan. Bez potrebe da svom imenu pripišem velika dostignuća i titule.

Bez potrebe da pripadam nekoj velikoj metropoli i da jedem suši.

Poželjela sam se bijele pamučne posteljine koja miriše na deterdžent. Bez krepa, satena.

Poželjela sam se svih onih običnih jela od kojih je baka pravila najveće delicije, a zapravo su služila da se ne baci hljeb koji je ostao.

A bilo je sjajno.

Obično.

I mirisalo je na sreću.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije