Hrabra LolaLjudski odnosinajnovijePorodicaŽivot

Ljubavno pismo iz ludnice

Ne znam kako kratko napisati koliko se nevoljeno i nezaštićeno osjećam otkad sam s tobom.

Piše: Iva Sopka Redakcija

Zato što se sama branim, a ne bih se ni trebala sama braniti (ili bih ipak trebala?) – zapravo, ne bi me se ni trebalo napadati svaki dan.

Ti to sve nekako olako primaš, pokušavaš me smiriti govoreći me da me voliš, a mene to uopće ne smiruje.

Reagiraš tako da nikoga ne uvrijediš, iako ni od koga nisam osjetila toliko neprijateljstva i želje da se uništi naš odnos.

Zato što se ne sviđaš drugima otkad si sa mnom.

Znam da to nema veze osobno sa mnom, ali zato što si takav kakav jesi, svi uzimaju pravo da se miješaju u naš odnos, da ga seciraju, da jasno i glasno ne odobravaju našu vezu.

Kakav muškarac to dozvoljava?

Ja sam žena koja to ne dozvoljava.

Zbog toga ispadam histerična i luda, iako sam izluđena, a ne luda. Kad ulazim u trgovinu, vjerojatno misle da ću reći „Dobar dan, ja sam Iva, neliječena alkoholičarka”.

Izgubila sam nekadašnju ljubav i poštovanje prema tebi, kroz neprestano ratovanje sa svim ljudima iz „tvog života”.

Nema me na bojištu, ali me se napada. I gubim.

Gdje su svi ti dušebrižnici, sveprisutni, skoro pa u našim zidovima i na stropu, kada ti treba bilo kakva pomoć? Gdje su?

Dok ja čekam da ti reagiraš bilo kako, osim zagrljajem dok sjedimo udaljeni na kauču, pitaš me treba li oprati jastučić za stolicu po kojem si nešto prolio. Naravno da treba.

Znaš li što još treba?

Treba nekad lupiti šakom o stol. Ali tuđi, ne samo vlastiti.

Ne zato što si muško, a ja žensko, nego zato što ih je previše.

I dalje mogu živjeti tako, ali ne želim.

Živim s tobom, a sama. 

Sama sve podnosim, odlučujem, poduzimam. 

Naš život se sveo na podnošenje ljudi s kojima ti sasvim normalno komuniciraš, iako ne odobravaš njihovo ponašanje.

Sve, samo da se nikoga ne uvrijedi i povrijedi.

No mene može svatko.

Kada te jedini pravi prijatelj nazove, nakon druženja u kojem mu ispričaš kakvu nepravdu podnosimo (iako je samo ja podnosim, zapravo) i tijekom kojeg kaže da se ne želi miješati u naš odnos, zapitaj se što su mu drugi rekli o meni kada se ipak miješa.

Foto: unsplash

Zapitaj se što ljudi sve govore i zašto tome nema kraja, a ne radim ništa.

Vratim se s posla, već je nastao neki problem, već sam nešto napravila, nekome se zamjerila.

Već sam nekim svojim načinom razmišljanja, izgovorenom rečenicom ili učinjenom stvari napravila nešto da uznemirim cijelu tvoju obitelj i poznanike.

Nisam znala da imam takvu moć. Trebala bih napisati knjigu o tome i zaraditi dovoljno za novi identitet.Nisam bila sretna ni u životu prije tebe, no nikad me se toliko nije izravno uznemiravalo i napadalo. Vrijeđalo, prijetilo. Spletkarilo. Upadalo u kuću. Doslovno upadalo. Kao u kaubojskim filmovima.

Ipak se ne mogu ne zapitati, gdje su svi ti silno zabrinuti ljudi za tebe, a gdje si i ti?

Što oni zapravo žele? Koga uvjeravaju da nisi dobro ili da ti nije dobro sa mnom? Kome se ne sviđaš više? U čemu je zapravo problem? Na koji način to utječe na njihove živote, o kojima ja ne znam ništa? Zašto su svi važniji od mene?

Sve si to dozvolio – ignoriranjem i umanjivanjem problema, odgađanjem reakcije, reakcijom bez reakcije, uz previše razmišljanja i savjetovanja što bi ti zapravo trebao napraviti, reći, čak i misliti.

Čak si i mene pitao što da radiš.

Sada je došlo do toga da mi nikada u životu nije bilo toliko nepodnošljivo i ružno. Da nema nikakve utjehe ni u čemu, čak ni u pjesmi „Genij gomile” Charlesa Bukowskog.

Reći ću ti što da napraviš, ako zaista trebaš savjet.

Bilo što osim ovog što sad (ne) radiš.

Inače će mi lice izgledati tako da će me pitati jesam li bokser. Inače će neki drugi luđak upadati drugima u kuće, a taj luđak ću biti ja.

Inače ćeš ostati sam.

A mene će napokon onda svi ostaviti na miru.

Možda.

Ako je to cijena koju moram platiti, u redu. Barem mi lice neće izgledati kao da sam bokser.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije