Nikad nisam željela djecu. COVID-19 je promijenio moje razmišljanje

Teško se baviti pitanje roditeljstva kad imate 30 godina i još uvijek izlazite. U 20-ima malo ljudi razmišlja dugoročno, ali u 30-ima se prelazi na posao.

Jednom momku sam to rekla tokom našeg drugog sastanka u kuglani.”Odlično bacanje. Takođe, ne želim djecu!”

Kada sam upoznala Briana, odlučila sam da ubacim ovu temu u već neugodan razgovor. Izlazili smo otprilike dva mjeseca kada je spomenuo da tehnički još uvijek nije razveden. Jedan razgovor. Otkinuta dva flastera.

Brian se nije trzao na ovu izjavu; jedva se činilo da je registrovao šta sam rekla. Možda je to bio način na koji je izbjegavao ovu temu. Bio je toliko otvoren i ranjiv prema meni oko drugih tema pa bih mogla da kažem, u vezi sa ovom temom, on se suzdržavao.

Radila sam ono što bi i drugi radili- nedeljama sam tu temu izbjegavala. Bila sam uzbuđena zbog Briana. Stvari su išle dobro.

Tako sam jedne večeri, dok je bio kod mene u stanu, popila pola flaše suvog rozea i pitala da li se stvarno osjeća dobro zato što nema djecu.

Nije želio ništa da kaže, jer je i on bio uzbuđen zbog naše veze. To što nije imao djecu za njega nije bilo strašno, ali je bio tužan. Od našeg razgovora, privatno je oplakivao budućnost koja je podrazumijevala to da ga jednog dana zovu tata.

I tu smo se, dvoje ljudi u srednjim 30-ima koji su se do tada voljeli, suočili sa neprijatnom stvarnošću. Bila sam ljuta što sam se osjećala krivom. Bila sam uznemirena zato što nije mogao da ispuni svoju želju da ima djecu.

Moj terapeut me je uvjeravao da se ljudi sve vrijeme žrtvuju za one koje vole.”Nikad mi nije bio san da preselim svoju praksu u mali grad u Francuskoj. Ali moj muž je dobio ovde posao i eto nas. Brian donosi odluku da ostane s vama svojom voljom.”

Neko vrijeme ni Brian ni ja nismo pokretali temu djece. Ali svaki put kad bismo prošli pored para koji gura kolica, bilo bi napeto.

Da li je Brian sjetno gledao mladu porodicu? Ljubomorno? Bijesno? Ogorčeno? Djelovao je dobro, ali da li je zaista bio? Ako je dijete plakalo ili cvililo, rekla bih tiho “hvala”.

Uvijek sam razmišljala o tome. Razmišljala sam svaki dan.

Foto: unsplash

Vratila sam se svom terapeutu sa planom. Preispitivala sam sebe zašto ne želim djecu. Odluku sam donijela najmanje 15 godine ranije. U mnogo čemu sam sad drugačija osoba. Nekad sam nosila pletenice i slušala Nickelback, zaboga.

Nabrojala sam sva pitanja koja mi se vrte po glavi, bez nekog redoslijeda:

Šta ako dijete poraste u sociopatu?

Šta ako porođaj nepopravljivo promijeni moje tijelo?

Šta ako mi dijete uništi odnos sa Brianom?

Šta ako više ne budem imala vremena za neki hobi ili za prijatelje?

Terapiju sam započela 10 godina ranije, kada sam imala tešku depresiju. To su bile godine samopovrjeđivanja ispod pojasa i povremene samoubilačke ideje.

Moj prvi terapeut mi je priznao godinama kasnije da je tokom naših početnih sesija sumorno mislio da sam “izgubljeni slučaj”.

Ali išla sam sedmicu za sedmicom i shvatila svoje sranje. Secirali smo moje djetinjstvo, preispitali moja prijateljstva i izgrađivali sloj po sloj sopstvene vrijednosti. Dala sam sve od sebe kako bi to bila priča sa srećnim krajem.

Dakle, shvatam sasvim ozbiljno bilo kakve poremećaje u svom novom, zdravom, pažljivo izgrađenom životu. A znate šta je beba? Jedna gromoglasna smetnja.

Ako bih požalila zato što sam promijenila posao, mogla bih da da potražim novi. Ako bih pogrešno investirala, mogla bih proglasiti bankrot i polako obnoviti kredit. Ako bismo se Brian i ja vjenčali, i ako bi bila katastrofa, mogli bi se razvesti. Bilo bi to nevjerovatno teško, ali to je opcija.

Međutim, dijete kad dođe u vaš svijet, to je to. Dolaze sa zbrkom nepoznanica i to me najviše plaši.

“Da li znate da li su vaši roditelji živi upravo ovog trenutka?”, pitao me je terapeut.

“Ne pretpostavljam da ne znam”, odgovorila sam ne shvatajući poentu.

“Svaki dan se suočavate sa neizvjesnošću, iz bilo kog razloga, To je tako u svim aspektima vašeg života.”

Kad smo završili, odmah sam nazvala svoje roditelje.

Tokom poslovnog putovanja radoznala koleginica me je pitala da li planiram djecu. Bila je u srednjim 50-ima i imala je desetogodišnje blizance. Da je pitala godinu dana ranije, odgovorila bih sa ravnim “Ne”. Sad sam, međutim, na “Još uvijek odlučujem”.

“Trebala bi. To je zabavno.” Nakon toga je rekla da ide razgovarati sa svojom djecom preko FaceTime kako bi vidjela njihove kostime za Noć vještica.

Dok sam kampovala sa prijateljima, na drugoj strani rijeke odvijao se susret srednjih škola. Navijati za moje dijete, dok trči na 200 metara, pa to i nije toliko strašno.

Drugi put sam besposleno sjedila u kafiću, listajući Facebook, kada je ušao par sa mališanom koji je poskakivao na boku svog oca. Dječak je bio obučen u čupavu mačku i imao je zdepasti rep.

Zamišljala sam sebe kako pokušavam popiti kafu dok dijete držim u rukama. Vjerovano ne bih mogla da se družim u kafiću, ali za njih to i nije bio neki problem. A taj medvjed je bio prilično sladak.

Foto: unsplash

Istina je da trenutno uživam u životu koji sam stvorila- često večeram sa prijateljima, vozim kajak nekoliko puta sedmično, idem na časove joge- ali da li bih i dalje uživala u istom životu, potpuno istom, za 10, 20, 30 godina? Promjena bi mogla biti dobra. Brian je bio dokaz za to.

A onda se desila pandemija. Prije COVID-19, da ste me pitali kako bih podnijela izolaciju u svom stanu ne danima ili nedeljama, već mjesecima, rekla bih:”Vjerovatno bi me našli u zadnjem dijelu mog ormara, uplakanu i sklupačnu u položaj fetusa.”

Ali kada se to dogodilo, moji hobiji i društveni život su isparili preko noći. Pretpostavljala sam da će to biti katastrofa za moje mentalno zdravlje, ali ipak nije. Nisam izgubila posao a nije ni Brian.

Ostali smo zdravi, kao i naši prijatelji i porodica. Uspjela sam da ostanem zadovoljna čak i optimistična tokom stresnog perioda.

Huh, pomislila sam. Iznenađujuće.

U prvih nekoliko nedelja karantina nisam mogla da prestanem razmišljati o filmu “Klizna vrata” iz 1998. godine u kojem se život lika Gwyneth Paltrow odvija u dvije verzije: u prvoj ona hvata voz podzemne željeznice u drugoj on prolazi.

Dok sam sjedila u svom stanu i gledala kako moji planovi prolaze, neprestano sam se pitala šta bih radila u tom trenutku da se pandemija nije desila.

Shvatila sam da ne postoje dvije verzije mog života, postoji samo jedna.

Pretpostavljala sam da će se moji planovi odvijati onako kako sam zamislila, ali te su pretpostavke bile pogrešne. Svijet u kojem smo Brian i ja pobjegli na planinski vrh u Sloveniji, nije postojao. Svijet u kojem smo se vjenčali u Arlingtonu, Virginia, u kancelariji sa maskama bio je ono što se moralo dogoditi.

U ovoj pandemiji shvatila sam poentu mog terapeuta. Moram da živim svoj život i da vjerujem da imam snage i elastičnosti da se nosim sa onim što mi se nađe na putu.

Brian i ja trenutno radimo na bebi. Ne znam da li ćemo uspjeti. Ako uspijemo, ne znam na koji način će ovaj stranac promijeniti naš život. Ne znam ništa. I nisam nikad znala.