najnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Zbog raka sam udovica. Postoje neke stvari koje ne želim da priznam.

Često pišem o tuzi.

Relativno otvoreno govorim o borbama i bolovima u srcu na koje naletim kao mlada udovica i samohrani roditelj dvoje ožalošćene djece.

Prevela: Sara Desančić Redakcija

scarymommy.com

Detalje o muževoj bolesti objasnila sam hiljadama ljudi. Ali ipak, postoji jedan dio moje samoće koji nikad nisam priznala nikome osim svojoj snahi: anksioznost zbog straha od bolesti.

Prije neki dan otišla sam na trčanje, prvo otkako je karantin počeo. Forsirala sam se dalje od mjesta do kojeg inače trčim jer volim da budem napolju i da se krećem. Nekoliko dana kasnije, probudila sam se i pronašla modricu na noktu od noge.

Logički dio mog mozga je razmišljao ovako: trčala si predaleko bez zagrijavanja u neodgovarajućim patikama, i sad imaš plav nokat. To je uobičajeno za ljude koji trče, ali i ako na Google-u pokušate naći dijagnozu prvi rezultati koje ćete vidjeti biće o trkačima.

Drugi dio mog mozga počeo je da gugla rijetki rak kože koji započinje kao tamna linija često pod prstima ili noktima dok anksioznost poput olupine udara u moj stomak.

Logički dio mog mozga odgovorio je dijelu mozga udovice sa više smisla: pa dobro, idemo onda kod dermatologa da riješimo problem. Ako je to stvarno rak kože ili bilo koji drugi rak, što je ranije dijagnostifikovan, to bolje.

Ali taj dio mozga bio je previše paralizovan od straha da bi čak i guglao dermatolog. Jer šta ako? Šta ako doktor uradi nekoliko testova i uđe u sobu i kaže riječi koje sam već jednom čula kada je moj muž otišao u ljekarsku ordinaciju zbog glavobolje? Šta ako noćna mora ponovo počne?

Logički dio mog mozga odlučio je da nokat obojim u jarko ružičastu boju kako bih sakrila modricu. Nije baš pametan plan, ali mi je najviše odgovarao.

Foto: unsplash

U to vrijeme, prije nego što sam ikad čula riječi “rak mozga” i gledala kako moj četrdesetogodišnji muž umire od njega, nisam bila osoba koja je sama sebi postavljala dijagnozu. Bila sam upravo suprotna osoba.

Modrica je bila modrica jer sam se sigurno negdje nesvjesno udarila. Glavobolja je bila glavobolja jer nisam pila dovoljno vode. Prehlada je prehlada jer se ljudi jednostavno prehlade.

Ali sada, nakon što je moj suprug imao glavobolju za koju se ispostavilo da je opaka i agresivna vrsta karcinoma mozga, taj osjećaj sigurnosti je nestao.

Modrica može biti rak krvi. Glavobolja može biti rak mozga. Prehlada bi mogla biti znak slabljenja imunološkog sistema jer rak napada neki nevidljivi dio tijela.

Čak i rutinski pregledi stavljaju me u stanje visoke emocionalne nevolje. Svaki put mi je tijelo natopljeno znojem, srce mi ubrzano lupa i nisam u stanju da normalno dišem.

Uvijek se psihički pripremam za rezultate krvnog testa ili pregled kod doktora. Svaki put sam sigurna da ću čuti riječi: otkrili smo nešto sumnjivo i to je vjerovatno rak.

Imam nekoliko teorija zašto me je ova anksioznost obuzela. Prvo, suviše je lako zatvoriti oči i sabrati sjećanja na čekaonice i bolnice- kako su zvučale i mirisale, kako su izgledale i osjećale se.

To je moja velika trauma. Rak je zastrašujući. Rak ne bira žrtve, bez obzira koliko svjetlosti i ljubavi donesu svijetu, a to je zastrašujuće.

Drugo, kao samohrani roditelj, budno pazim na svoje zdravlje i sigurnost jer sam jedini roditelj kojeg moja djeca imaju. Previše je važna odgovornost da je na bilo koji način olako shvatite.

Foto: unsplash

I treće, i vjerovatno glavni pokretački faktor moje anksioznosti: moj suprug je bio bolji od svih nas, pametniji, zabavniji, sa ogromnim samopouzdanjem što ga je činilo jako simpatičnom osobom.

I ako se rak desio njemu, zašto ne bi mogao i meni? Ako se njegova glavobolja mogla pokazati kao nešto što je opasno po život, mogla bi i moja. To je samo logika, zar ne?

Istina je, briga oko praznine neće ništa riješiti. Postoji granica između svjesnosti i paranoje koju još uvijek nisam naučila da kontrolišem nakon što sam postala udovica.

Možda nikad neću naučiti kako da koračam tom linijom. Vjerovatno ću uvijek biti pomalo hiper- budna, jer prelako mogu da zamislim doktora kako ulazi u sobu sa kartonom ispunjenim lošim vijestima.

Ne mogu da izliječim svoju anksioznost. Definitivno ne mogu da dam savjet kako bih pomogla nekom drugom. Najbolje što mogu je da ispričam svoju priču. Jer ono što sam naučila tokom svog putovanja je da se ne bih trebala bojati ispričati svoju priču, reći svoju istinu.

Iskrenost prema stvari sa kojima se borim od kad sam udovica na kraju će pomoći drugoj mladoj udovici da se osjeća malo manje usamljeno na svom putu.

To je najmanje što mogu.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije