Ljudski odnosiMedicinanajnovijeNaslovna vijestPraktična LolaŽivot

Mislila sam da mogu izliječiti depresiju zelenim sokom i šarenim kristalima

Prema milenijumskom mitu, algoritam za mentalni i fizički mir je jednostavan: eksperimentišete sa pokretima tropske joge.

Prevela: Sara Desančić Redakcija

huffpost. com

Možda se popnete na Kilimandžaro.

Možda izađete sa društvom i pijete do besvijesti- do svog određenog mjesta u svijetu.

Kada se stvarnost nastavi, gledate kako tetovaža kane blijedi dok listate svoj Instagram.

Ako je put do ljubavi prema sebi toliko direktan, zašto sam provela toliko godina osjećajućise bez vrijednosti?

Od punoljetstva, prikrivam depresiju koja umrtvljuje um. Onu depresiju koju sam po nekoliko dana mogla prikriti, dok sam neke dane bila prikovana za pod kupatila okrećući točak emotivnog ruleta.

Koja će se verzija pojaviti danas? Nadam se dobroj verziji koja mi prija i u kojoj vidim potencijal u svima. Ali sam danas mozda ipak ona druga verzija: ispunjena samo- mržnjom, zatvorenica sopstvene podsvijesti, nesposobna da ustane iz kreveta.

Odgajana sam na jugu ,“ne iznosi svoj prljav veš”, i vjerovala sam da će me svijet prihvatiti samo ako budem diskretna u vezi sa svojim problemima.

Odlučila sam da uradim sve ono što su mi rekli da će moj život učiniti zdravim i cjeloviti: “pronašla sam se” kroz radionice daha i iscjeljenja kristalima u sitnim bruklinskim stanovima. Uložila sam hiljade kako bih povratila svoj život.

Ali svaki put kad bih pomislila da sam uspjela, depresija mi se vratila u život.

Radila sam sve što mi je Wellness Culture preporučio: joga, higetiranje doma, smanjenje dnevnih obaveza ali i dalje nisam uspijevala.

Tražeći lijek za sebe, postala sam žrtva monologa influensera koji tvrde da će, ako jednostavno odlučim da se volim, odvratnost prema sebi ispariti.”Moć pozitivnog razmišljanja”, rekli su, kao da je tako jednostavno nadmudriti mentalnu bolest.

Religiozno sam pratila wellness gurue sa njihovim isklesanim trbušnjacima i stalnim osmijesima, moleći se njihovim “10 koraka da zavoliš kožu u kojoj si!”. Mislila sam da mogu da otklonim traumu i sramotu kroz rituale liječenja koji su prepakirani kao rješenja za mentalno zdravlje.

Foto: unsplash

Poštovala sam industriju koja mi je prodala obećanje fizičkog i mentalnog savršenstva. Sa samo još jednom sesijom, čitanjem, vožnjom ili mantrom bila bih potpuno nova osoba.

U neumornoj potrazi za cjelinom, otkrila sam da New Age wellness rituali mogu privremeno da ublaže nelagodu i da su infracrvene saune prokleto zabavne. Ali zeleni sok me nije doveo ni na korak bliže do ljubavi prema sebi.

Postala sam očajna i finansijski iscrpljena jer sam se pridržavala puhaste kulture koja nanosi više štete nego što liječi.

Poslije nekoliko godina utapanja u potrošačkoj brizi o sebi, sama u svom stanu pretrpanom kristalima i istrošenom podlogom za jogu, našla sam se paralizovana u krevetu. Potpuno obučena ispod brda pokrivača, nekontrolisano se tresući. Stigla me je tačka preloma.

Prije nedelju dana napustila sam raspadnutu vezu sa čovjekom kojeg sam još uvijek voljela. Nažalost, on je još uvijek bio u nestabilnoj vezi sa svojom drugom ljubavi: kokainom.

U danima koji su slijedili, moja uspavana depresija zarobila mi je um. Držala sam se svoje prakse meditacije, svog dnevnika ali moji trikovi su ovog puta bili uzaludni.

Poražena, isključila sam telefon, ćutke se predajući bolesti.

Bio mi je 28. rođendan.

Od tog dana zacrtala sam stvari koje ću uraditi u životu. Gole potrebe su uključivale zdravu vezu, ispunjenu karijeru i neodoljivo samoljublje. Ali dok su mi prolazile dvadesete godine, privlačila sam samo muškarce sa temperamentom izazvanim supstancama i depresijom 4. faze.

Moja lampica od himalajske soli nije mogla da izliječi moju potisnutu traumu. Moj učitelj joge nije mogao da popravi moj poremećaj u ishrani. Nisam mogla da izbrišem toksične bivše momke, bez obzira koliko žalfije palila.

Praksa samopomoći je sjajna kada već volite sebe. Pomažu zdravim, cijelim ljudima da uživaju u životu. Uprkos onom što sam vidjela na Instagramu ili pročitala u ženskim časopisima, moja depresija nije mogla da se izliječim tim ceremonijama. Na kraju, za to mi je bila potrebna klinička terapija.

Samopomoć je za mene bila zavoj leptira a moje duboke psihološke i emocionalne posjekotine zahtjevale su šavove. Obučeni stručnjak morao je da probode ranu iglom, zašivajući je, jedan po jedan segment.

Moja prognoza je zahtijevala potpuno rastavljanje i sastavljanje. Ali terapija mi nije zatvorila samo ranu- zacijelila je infekciju ispod površine.

Moji najraniji dani terapije bili su mi najmračniji. Svake nedelje vraćala sam se kući taksijem jer me tijelo nije moglo odvesti 10 blokova do kuće. Mučile su me noćne more. Plakala sam do tačke povraćanja. Kosa mi je u pramenovima opadala.

Mjesecima sam živjela po ovom obrascu , zamjerajući sebi što svoje demone nisam ostavila na miru. Mogla sam da plešem na stolovima u East Village-u, privlačeći pažnju, umjesto što sam se podvrgnula onome što je ličilo na trajnu lobotomiju.

Moja terapija je tekla kroz #nofilter sranja. Oduzeta od dijeta o samopomoći, ostala mi je samo bolna istina.

Na kraju sam svoju psihozu priznala nepoznatom čovjeku. Posvetila sam se najranjivijim vezama u svom životu, kojim se nikad iskreno nisam posvetila, niti bilo kome. Godinu dana nisam izlazila- bez izlazaka nema ometanja.

Moja terapeutkinja Susan, naučila me je kako da se suočim sa prošlošću i ubijem traume zbog nedostatka samopoštovanja i nevidljivih granica koje sam poznavala od djetinjstva.

Doživjela sam nove senzacije, poput stranih emocija zvanih bijes. Primjetila sam da kada govorim, ljudi zapravo čuju moj glas i slušaju. Prestala sam da se izvinjavam zbog svog mišljenja.

Oslobodila sam se svoje nesavršenosti i pustila ih po prvi put da dišu.

Susan me je naučila šta je ljubav, da sam vrijedna ljubavi i zbog toga ću joj uvijek biti zahvalna. Sad razumijem najvažniju ljubav koja postoji između moje glave i srca.

Wellness rituali i drugi oblici intervencije antidot su za mnoge. Ali u mom slučaju, terapija i lijekovi su bili jedini način da se iskopa moja svrha, konačno raskrčujući stvarnu mene.

Danas još uvijek postoje emocionalni ožiljci koji slabo bole prilikom dodira, a ja sam i dalje posvećena oporavku.

Jedini polutrajni otisak je onaj koji ostavljam na Susaninoj stolici svake sedmice.

Ponekad još uvijek uživam u zelenom soku u vrućim popodnevnim satima. Meditiram prije spavanja i povremeno bacim oko na horoskop strijelca(za svaki slučaj). Na kraju krajeva, ovo su neke prakse za brže podsticanje. Ali su jako opasne kada se zamijene za stručnu pomoć.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije