najnovijeO ljudimaO životu

U odbranu ljudi koji govore tuđoj djeci šta da rade

Prije neki dan bio je neki klinac koji je trčao oko bazena u komšiluku. Spasilac ga je zamolio da ne trči, ko što spasioci i rade od početka postojanja bazena. Dječakov tata – nabildani, ozbiljan tip – mu je prišao i rekao mu (kunem se da ovo ne izmišljam), da kao dječakov otac on jedini smije da kaže svom klincu šta da radi i da ako spasilac ima nešto da mu kaže da to kaže direktno njemu, ocu.

Prevela: Saša Leper

Susan Speer / Scary Mommy

Foto: Ben White / Unsplash

Drugim riječima: nemoj pričati s njegovim klincem. Otac će da odluči da li njegovo dijete treba ikakva uputstva.

Spasilac je ostao smiren (ja bih bar prevrnula očima, ako ništa drugo) i odgovorio mu – pažljivo – da je njegov posao da pazi da ljudi poštuju pravila bazena, a „nema trčanja“ je prilično univerzalno pravilo na bazenima. Tata je nastavio i još zauzeo prilično agresivnu pozu da zaplaši spasioca, govorivši da nije vidio ništa loše u tome što je njegov klinac radio i da, što se njega tiče, spasilac treba da o’ladi. Ukratko: klincu je bilo dozvoljeno da trči oko bazena jer je njegov tata rekao zajebi pravila bazena, niko osim mene neće govoriti mom djetetu šta da radi.

Uh, OK.

Postoji ta neka čudna vrsta straha oko razumnih odraslih osoba. Porodica moje sestre je pozvala neke ljude ili su možda oni išli u goste. Ne sjećam se, a zapravo nije ni bitno. U svakom slučaju, jedan od odraslih je djetetu moje sestre vrlo ljubazno rekao nešto u vezi sa djeljenjem stvari ili tako nečim što, znate već, odrasli govore djeci. Onda je taj odrasli shvatio kobnu grešku 21. vijeka i pravila u vezi sa tuđom djecom i izvinio se mojoj sestri jer je tako sramno prešao granicu.

„Da li se ti šališ?“, pitala ga je moja sestra. „Apsolutno želim da kažeš mojoj djeci ako rade nešto što ne misliš da treba da rade! Zapravo, radi to još više! Moraju naučiti da čuju takve stvari i mimo mene.“

Ako sam ja jedina osoba koja može reći mojoj djeci šta da rade, iznevjerila sam ih na svaki mogući način time što sam im postavila potpuno nerealna očekivanja od svijeta. Isto tako, nikad ne smijem umrijeti jer moja djeca neće biti u stanju da sama brinu o sebi.

Logikom Nabildanog Tate Na Bazenu, spasilac ne smije spašavati, učitelji ne smiju podučavati, treneri ne smiju trenirati, kasnije upravnici ne smiju upravljati… Vidite gdje to vodi, zar ne?

Foto: Kiana Bosman / Unsplash

Da li je udobno savršenstvo za našu djecu naša nova opsesija? Svi znamo tu mamu u komšiluku koja je doslovno svaki dan u školi kako bi se pobrinula da njen klinac dobije peticu, da je u savjetu učenika ili da ide na dodatnu nastavu jer je pametno. Kasnije, kada to dijete bude na fakultetu, profesor će joj poklapati slušalicu na telefonu i smijati joj se iza leđa jer će ga zvati oko nečega što je se ne tiče.

Moj đak koji završava osnovnu školu i njegov partner na projektu nisu uspjeli predati zadatak na vrijeme, nakon višestrukih podsjećanja na rok. Mama tog drugog djeteta (koju sam jednom brzinski upoznala) mi je došla kući i nije htjela otići dok nisam pričala s njom skoro čitav sat o toj „nepravdi“. Srce joj se slamalo zbog razočarenja koje njeno dijete sad sigurno osjeća jer je kiksalo i htjela je da to nekako popravi. Otišla je na kraju, ali mislim da je to bilo jedino zato što sam joj rekla da nemam pojma kako da obrnemo situaciju i predložila joj da problem objasni nekom školskom administratoru ako misli da bi to moglo pomoći da se nastavnik predomisli. Nisam se poslije čula sa njom.

Ne bih da se hvalim, ali moj đak je kiksao prilično mnogo stvari. Ništa od toga nije bilo epski, ali ima još vremena. Skoro smo pričali o tome.

Rekla sam mu da je moj posao da ga pustim da ne uspije u nečemu dok je još uvijek sa mnom kod kuće, jer mora da nauči kako da zajebe i onda da se uspravi i nastavi dalje.

To je najvažnije životna vještina – bar u mom iskustvu – i nema šanse da će se moje dijete načisto raspasti prvi semestar na fakultetu jer nema mene da mu popravljam život. Sjećate se te osobe iz svojih studentskih dana upravo zato što je postala potpuno nebitna sjenka.

Ovo je otvoreno pismo svima koji poznaju moju djecu: možete im reći šta da rade. Meni je to stvarno, stvarno okej. Recite im da vam ne dižu noge na stolić u dnevnoj. Recite im da prestanu trčati, da se ne igraju s tim nožem, da vam ne diraju stvari. Zapravo, sad kad su već stariji, vjerovatno ćete im reći i da vam ne pojedu sav čips i grickalice i da ne nose to piće preko vašeg svježe opranog tepiha.

Kakva god da pravila važe kod vas, recite mom djetetu da ih poštuje.

Imam sebične razloge za to.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije