Ljudski odnosinajnovijePorodicaŽivot

Za žene koje nose previše na sebi

“Možeš li da pridržiš ovo?” često me to pita ćerka, gurajući mi u ruku poluprazanu flasicu jogurta, lutku ili jaknu.

Spustila bih pogled na svoje umorne ruke, hvatajući mlaku šoljicu kafe, jednu od fudbalskih lopti mog sina ili kremu za sunčanje.

Prevela: Sara Desančić Redakcija

elephantjournal.com

Da li je roditeljstvo uglavnom držanje stvari- stvari čije su korice ljepljive, vlažne?

Ali nije samo roditeljstvo. Većina žena koje poznajem lome se od držanja toliko toga. Nosimo brige i snove svoje djece, stres partnera i strahove roditelja. Držimo mučni glas koji nam govori da se uvijek moramo jače forsirati i preuzeti više.

Postavljamo razjapljena pitanja: Da li je ovo sve što postoji? Da li će moje dijete biti u redu? I da li bi mi neko mogao, molim vas, reći šta bih do đavola trebala da uradim sa klimatskim promjenama?

Sad se ponekad pitam- da li nosim sve te stvari zato što sam žena? Vučemo li težinu naših svjetova dok nam se leđa ne saviju, sve dok ne vidimo ni sopstvene dlanove, sopstvene želje i potrebe?

Vodimo svoje porodične rasporede, preglede kod doktora, vannastavne aktivnosti, volontiranja i rođendane. Pokušavamo da suzbijemo sopstvene hormone koji se mijenjanju, iznenadni bijes i pad raspoloženja, strah od bolesti i finansijski strah.

Foto: unsplash

Previše nas vuče sve ovo i više. Ne tražimo pomoć, jer i svi ostali oko nas nose ovoliko- a možda nose još veći teret. Tek poslije svega ovog se borimo za svoju sreću, za svoje velike, opsežne privilegije. Može biti i mnogo gore, kažemo sebi.

Ali zašto je i dalje teško? Uzvraćaju tihi glasovi.

Osjećam da je moj posao da držim sve, jer je ovo život koji sam željela, život koji sam izabrala: mama, žena, pisac, prijatelj. Jer ako provedem previše vremena na društvenim mrežama, počinjem da vjerujem da svi ostali zadovoljno žongliraju sa svim ovim i više od toga, dok su istovremeno na egzotičnim odmorima okruženi porodicom i zdravim obrocima.

Ali onda razmišljam o svojoj ćerki, blistavih očiju i širokog srca. Zamišljam da će i ona jednog dana osjećati kao da i ona treba da nosi sve ove stvari. Zamišljam kako njena svjetlost nestaje i otupljuje.

I to mi slama srce.

Želim da naučim svoju ćerku da ponekad moramo stvari da odložimo. Moramo olakšati svoj teret. Da kažemo: Trebam mi pomoć! Ne, hvala! Ne!

Čujem puno zujanja o važnosti brige o sebi, kao i neke reakcije na pitanje šta zapravo briga o sebi znači. Možda briga o sebi nije samo joga ili masaža. Možda ono što stvarno znači postaje stvarnost onoga što možemo i želimo da nosimo i onoga što trebamo da postavimo na svoje mjesto. O stvarnoj veličini naših ruku.

U posljednje vrijeme postavljam stvari.

Pritisnula sam pauzu na nekim svojim plaćenim poslovima kako bih mogla da završim knjigu koju želim vijekovima da napišem, a dio brige o našem novo psiću povjerila sam vrtiću za pse. Ruke i srce su mi još uvijek puni, ali prvi put poslije dužeg vremena osjećam da mogu da izdahnem. Kao da imam prostora da zastanem i cijenim punoću svog života, umjesto da se osjećam zatrpano pod gomilom obaveza.

Osjećam olakšanje i neizmjernu zahvalnost što mogu da izvršim ove promjene, ali osjećam i grižnju savjest. Nije lako priznati da ne možemo ili ne želimo da nosimo toliko tereta. Da je naš kapacitet ograničen, dragocjen resurs.

Ne može svako da napravi pauzu na poslu, ali možemo reći ne volontiranju u školi naše djece ili preuzimanju dodatnog projekta na poslu zbog kojeg nam se grudi stežu.

Kad se sumnja pojavi, pomislim na svoju ćerku. Nekad sam, poput nje, bila mala i natopljena snovima. Pod težinom onog što svi nosimo i dalje možemo pronaći tu iskru.

Samo moramo da pustimo dovoljno onog što držimo da bismo mogli da je pronađemo.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije