Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Moj biološki otac me je napustio po drugi put. Evo šta se dogodilo i kako sam se snašla

Moja majka i otac su se razišli nedugo nakon mog rođenja.

Nikad zapravo nisam imala priliku da upoznam oca, ali moja porodica je uvijek govorila o njemu visoko.

Prevela: Sara Desančić Redakcija

huffpost.com

”Jednostavno im nije bilo suđeno”, rekli bi. To je nešto što sam mogla razumjeti, pa nikad u svom životu nisam osjetila ogorčenje ili bijes zbog njegovog osudstva u mom životu.

Ipak, uvijek je postojala ta skrivena tuga. Pitala sam se:”Da li on misli na mene? Da li se sjeća mog rođendana ili koliko imam godina? Da li mu nedostajem?”

Na njega sam mislila tokom svog prvog takmičenja u penjanju po stijeni, gdje sam se plasirala u prvih 10 u svojoj početničkoj kategoriji.

Dok sam završavala obuku za vatrogasca, mislila sam na njega.

Vozeći se autobusom da bih se takmičila u prvoj kolegijalnog fudbalskoj utakmici, mislila sam na njega.

Kad sam završila s jedinim predmetom koji je stajao između mene i diplome, mislila sam na njega.

U svim ovim trenucima lične pobjede željela sam da je tu. Voljela bih da mu mogu reći jer sam u svom srcu vjerovala da će biti ponosan.

U januaru 2018. napunila sam 20 godina. U telefonu sam imala njegov broj otkako mi ga je mama dala kad sam napunila 16 godina. Tek tad sam osjetila da ga mogu iskoristiti.

Poslala sam kratku poruku “Hej, da li je ovo….?” Srce mi je ubrzalo od iščekivanja.

Dobila sam odgovor u roku od nekoliko sekundi.”Da. Ko je to?”

Rekla sam mu svoje ime i sačekala još malo. Bila sam oduševljena!

Prolazili su mjeseci a mi smo neprestano razgovarali. Moj vjerenik i ja smo otišli da ga posjetimo. On i ja smo sjedili preko puta stola, izgledajući slično i pričajući priče iz posljednjih 20 godina.

Rekao mi je da imam novu porodicu koja me voli i kad mi god nešto zatreba, on je tu.

Foto: unsplash

Ovo je san. Ovo sam čekala svih ovih godina. Šansa da mu kažem “Vidi, vidi kako sam ispala super!” Osjećala sam se kao da sam konačno učinila pravu stvar. Ali nisam znala šta dolazi.

Bili smo u kontaktu četiri mjeseca kada sam ga jedan dan nazvala, u uobičajeno vrijeme, a on mi je posalo govornu poruku. Pomislila sam:“Ne poznajem ga toliko dobro. Možda je čovjek zauzet.”

Čekala sam tri dana. Ponovo sam mu poslala poruku. Nisam dobila odgovor. Čekala sam nedelju, dvije. Onda sam ga opet nazvala i poslala poruku. Nije bilo odgovora.

Čekala sam mjesec dana a onda sam rekla mami za to. Bila je jako zbunjena i nastavili smo zajedno da čekamo. Poslije mjesec i po poslala sam jednu od najtežih poruka u svom životu.

“Hej! Vidim šta se dešava. Iako sam uznemirena što ne razgovaraš sa mnom, želim da znaš da sam srećna što sam te upoznala.

Voljela bih da smo mogli da imamo vezu, ali pretpostavljam da to nije moguće. Biću dobro bez tebe. Nisi mi trebao svih ovih godina, pa mi ne trebaš ni sad. Nadam se da ćeš imati dobar život. Zbogom.”

Nisam dobila odgovor.

Kao što možete da zamislite, prošla sam nekoliko faza tuge. Bilo je bijesa, poricanja, opravdanja pa opet bijesa, pa tuge. Prošla sam kroz sve moguće scenarije zašto bi on učinio tako nešto.

”Da li je išao na put a nije imao signala na telefonu? Da li je doživio saobraćajnu nesreću pa bio u bolnici? Da li je umro?”

Kako je vrijeme prolazilo shvatila sam da nikad neću dobiti odgovor na ova pitanja. Najviše me je boljelo to što sam osjećala da nemam zaključak. Samo jednostrano “zbogom” u tekstu na koji nisam dobila odgovor.

Ostavljena sa novim pitanjima koja su samo zamijenila stare misli od prije nego što sam ga upoznala. Imala sam priliku da kažem ovom čovjeku sve stvari koje sam oduvijek željela.

Shvatila sam da ću morati sama tražiti zaključak, ali čak i sad se borim da shvatim zašto bi neko to uradio.

Najgori dio bio je nagomilavanje. Provodite godine pitajući se da li je ovoj osobi zaista stalo, ali vremenom dolazite do saznanja da nije.

Nevjerovatno je kako nešto što je trajalo tako kratko može toliko naštetiti. Četveromjesečni otac postao je jedan od mojih okidača. Nisam mogla ništa da radim, a ako krenem razmišljati, jednostavno počnem plakati. To je refleks.

Provela sam toliko vremena pokušavajući da kažem sebi:”Ne vrijedi biti tužan dok neki ljudi prolaze kroz mnogo teže stvari u životu, a ovo moje je tako trivijalno.”

To nije u potpunosti tačno. Osjećam te ljude ali sam još uvijek tužna zbog sopstvenih iskustava.

Kroz ovo sam naučila da je u redu biti tužan, čak i ako djeluje smiješno. Tuga je osnovna ljudska emocija, a osjećaj je dio života.

Da li ću biti tužna što otac neće doći na moj diplomski? Da.

A da li ću biti dobro? Da.

Ne odobravam kukavički način na koji je nestao, i nikad neću. Shvatam da on nije bio otac 20 godina i da je iznenada dobio odraslu ćerku i to sigurno mora biti zastrašujuće.

Na kraju sam njegovu tišinu shvatila kao njegovu riječ da ne želi ili nije bio spreman da bude otac.

Iako možda nikad neću dobiti zaključak koji mi treba, svaki dan mogu raditi na pronalaženju sopstvenog zaključka. Samo će vrijeme zaliječiti bolan način na koji je odlučio da ode.

Ali bez obzira da li je on u mom životu ili ne, nastaviću da se ponosim time ko sam i šta radim. Iako ću možda i dalje razmišljati o njemu u važnim trenucima, mogu biti dovoljno ponosna na svoja dostignuća za oboje.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije