LjudiMedicinanajnovijeNaslovna vijestPojaveRadoznala Lola

Zašto se propituje trudnoća, a ne abortus žena sa invaliditetom?

Ženska reproduktivna prava su prilično kompleksna tema za bilo koju osobu koja se u 21. vijeku izjašnjava kao žena. Međutim, kada su u pitanju žene sa invaliditetom, pojavljuje se i čitav niz drugih problema.

Prevela: Saša Leper

Nicole Lee / Quartz

Foto: Pexels

Žene sa invaliditetom i reproduktivna prava ne idu baš uvijek ruku pod ruku. Naša tijela nerijetko zlostavljaju ljudi oko nas. Od intimnih partnera do nemarnih medicinskih radnika i tehničara, naše majčinstvo se disecira, ogoljava, sumnja i propituje.

I predobro to znam iz ličnog iskustva.

Iako je moj glas ovdje prilično nov, žene sa invaliditetom govore, pišu i pokreću kampanje na tu temu već godinama.

„Problemi kojima treba da bavimo jesu nedostatak obrazovanja, socijalnih služba i podrške porodicama i doktorima, a ne stanje ženskih tijela“, napisala je u jednom članku još 2013. godine pokojna aktivistica Stela Jang.

Skorije, 2018. godine, Eliza Hal je za Nacionalni radio ABC-a u Australiji producirala seriju pod nazivom „Možemo mi to roditeljstvo“. Serija istražuje poteškoće, stigme i stereotipe sa kojima se susreću ljudi sa invaliditetom kada se odvaže na roditeljstvo – uključujući i to kada im se oduzme i pravo na takav izbor.

Za mene, prethodnih 20 godina su bile veoma dugačke. Kada sam bila mala povrijedila sam kičmu te zbog toga putujem ovim svijetom u kolicima. Kao i mnoge druge žene sa invaliditetom, suočila sam se sa pozamašnom količinom neprijateljstva, a naročito kada sam odrasla. Najveći teret svega toga sam podnijela ja kao žena: imala sam dvoje djece, abortus i potpunu histerektomiju prije nego što sam napunila 30 godina. Ali najgori dio svega toga je bio sirovi nedostatak svijesti o uskraćivanju fizičke anatomije i reproduktivnih prava za žene sa invaliditetom.

Imala sam oko dvadeset i dvije godine kada sam ušla u kliniku za okončavanje trudnoće. Već sam imala jedno dijete, tako da je ovo bila vrlo teška odluka. Očekivala sam da će mi ponuditi savjetovanje i odnositi se prema meni sa empatijom i zabrinutošću. Ali začudno, niko nije ni trepnuo. Nije bilo savjetovanja. Nije bilo pitanja. Nadalje, nikakva podrška mi nije ponuđena ni nakon zahvata.

S obzirom na to da sam žena sa invaliditetom, spoljašnji svijet nije ni propitivao moju odluku da okončam svoju trudnoću i prosto je to prihvatio kao „ispravnu“ odluka.

Ovakav stav vjerovatno potiče iz straha o nasljeđivanju genetskih poremećaja, koji je duboko ukorijenjen u eugenici i subjektivnoj procjeni toga da li osobe sa invaliditetom mogu imati „dobar život“ ili ne. Možda potiče i iz nekih podsvjesnih negativnih stanovišta o našem tijelu i sposobnosti da se prilagodimo i nosimo sa majčinstvom. Drugim riječima: ljudi su izgleda mislili da će mi trudnoća pasti suviše teško.

I dalje zaista iskreno ne razumijem zašto bi to navelo bilo koga da misli da mi ne treba nikakva podrška upravo u momentu kad sam se osjećala toliko usamljeno i zbunjeno.

Međutim, sad kada se osvrnem na to, shvatam koliko sam generalno dobila malo podrške u odnosu na druge žene bez invaliditeta koje su bile tu u toj klinici. Moj abortus je smatran nekomplikovanim i neemotivnim izborom u poređenju sa njihovim. Osjećala sam se potpuno nevažnom, kao da moj izbor nije toliko težak kao izbor drugih žena oko mene. Nisam dobila nijednu lijepu riječ od medicinskih sestara, niko nije provjerio kako sam i kako se nosim sa svime. Ništa. Tišina.

Kada živite u svijetu koji u potpunosti odbacuje seksualnost i seksualne potrebe ljudi sa invaliditetom shvatite da način na koji su se tamo ponašali prema meni uopšte ne bi trebao da me začudi. Ali sjetite se, imala sam samo 22 godine. Možda sam i dalje bila previše idealistična.

Premotavam par godina unaprijed na vrijeme kada sam bila spremna za svoju drugu bebu. Kako sam prvo dijete dobila kada sam imala samo 18 godina, mislila sam da će sve negativne stvari sada biti iza mene. Već sam se dokazala kao sposoban roditelj sa invaliditetom – ipak je moje starije dijete bilo zdravo i srećno.

Bila sam vrlo uzbuđena i dobila sam mnogo podrške od svoje porodice – moje dijete će dobiti batu ili seku! Lično sam se osjećala kao da mi je život i dat upravo da budem majka. Trudnoća, briga o djetetu i podizanje porodice su mi došli izuzetno urođeno i prirodno.

Bila sam razočarana kada sam primjetila da ta odluka i nije uvijek bila baš najbolje prihvaćena. Pitanja koja sam nerijetko dobijala „A kako ćeš se nositi sa roditeljstvom?“ su mi se činila prilično čudno s obzirom na to da su bila upućena vrlo trudnoj ženi (koja se sasvim lijepo nosi sa tim!). Pitanje: „Pa kako ćeš se brinuti o bebi?“ bi obično odmah uslijedilo.

Ne samo da me to bolilo, već me je i prestravljivalo. Uporno su bile propitivane i napadane moje sposobnosti kao majke. Zamislite da se vi spremate da donesete svoje drugo dijete na svijet, a svi samo čekaju da vide kako ćete podbaciti. To se drastično razlikuje od načina na koji se tretiraju druge žene. Definitivno je bilo drastično drugačije od toga kako su se ljudi odnosili prema mojoj starijoj sestri (bez invaliditeta) kada je ona bila trudna: za razliku od nje, mene prodavači bebi opreme nisu obasipali čestitkama.

Ljudi izvan kruga moje bliže porodice i prijatelja jednostavno nisu mogli vidjeti dalje od moje invalidnosti.

Takođe su se drastično drugačije odnosili prema meni i kada sam okončavala trudnoću. Zašto me tada nisu pitali o mojoj sposobnosti da se nosim sa svim nakon abortusa? Zašto se tada niko nije brinuo o tome da li sam ja dobro?

Uprkos svemu ovome, i dalje smatram da sam ja bila jedna od srećnica. Mogla sam imati svoju djecu. Dozvoljeno mi je da donosim sopstvene odluke, bez obzira na mišljenja drugih ljudi o mojoj sposobnosti ili rasuđivanju. Toliko drugih žena sa invaliditetom uopšte nema izbora. Trudnoće su nasilno prekidane, bebe i djeca im se oduzimaju, a žene i djevojčice se sterilišu protiv svoje volje. U nekim zemljama (uključujući i moju rodnu Australiju) se i dalje sprovode prisilne sterilizacije žena sa invaliditetom. I u 2019. godini i dalje ženama sa invaliditetom uskraćujemo pravo da čak i razmatraju da li žele da budu majke.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije