TREĆE PISMO – Možda ti dosadi u braku, kakav je, da li ti je dosadnjikavo?
Zaglavio sam u kafani.
Rekla si mi, ti si samo sposoban da nosiš tacnu, ništa teže.
Baš tim riječima.
Pored tebe sam se osjećao kao dijete od prve do pete godine, kada mu većinu karatkera neko gradi. Sve tvoje projekcije mene ostale su tu, u meni.
I dalje nosim tacnu i osmjehujem se svakom gostu, pamtim njihove (nepotrebno) komplikovane kafe i čak kada kažu da sam za milimetar produžio kafu, ja i dalje sa osmijehom na licu vraćam i pravim novu.
Foto: unsplash
A tebe vidim kako se u ćošku zadimljenog kafića duriš i napuhuješ i kako ćeš kada dođem do tebe reći sve one teške riječi i kako će tada meni kao dječaku od četiri-pet godina te riječi ostati urezane i ja ću početi tako da se ponašam, baš tako kako me ti kritikuješ: nesposoban, smotan, bez navike i želje za samoodbranom.
A ja se branim i štipkam te za obraze i govorim ti kako je sve ljepše kad se malo nasmiješ i da ti ljudi koji vraćaju kafu možda imaju vremena samo za tu jednu kafu dnevno i ne žele pogrešnu kafu.
Pa ja strpljivo slušam narudžbu: malo produženiju, ali ne previše, onako do pola šolje, ali ne baš prekratko, sa malo toplog mlijeka, ali da samo malo zapjeni, jednu veću čašu vode od tri decilitra…
Ti cupkaš i prevrćeš očima i kažeš kafa je kafa, produžena i kratka, nema tu filozofije. Kod tebe nijanse ne postoje, sve svedeš na crno i bijelo, glupo i pametno, dosadno i zabavno, duboko i plitko.
Ja bih ti rekao da je neko dosadnjikav, ali možda nije uvijek takav. Ti ne daješ šansu, zapečatiš čovjeka na prvu, dosadan i tačka, glup bez popravke, plitak bez zadržavanja, ideš dalje.
Stalno si išla dalje. Jebote, pa na jednom jedinom ljetovanju sa mnom nisi htjela gledati zalazak sunca. Kažeš zaći će, šta ima sad tu da sjedim,zurim i čekam. Ja bih te čekao, baš bih.
Možda ti dosadi u braku, kakav je, da li ti je dosadnjikavo? Koliko si se promijenila? Eto, ja bih ti dao šansu, svima sam dao šansu da se promijene. Neka mi Bog oprosti, ali ti ćeš na kraju završiti ukočena sa očima na gore.
Foto: unsplash
Toliko puta si ih prevrnula. Ja sam uvijek držao zjenice pravo, pa kad se nasmijem, prekrivao sam ih kapcima. Kod tebe su bile velike, okrugle i tako često na vrh beonjače, prevrtala si. Tako si i moje srce, jetru, želudac i testise.
Sve si ih prevrtala dugim anoreksičnim prstima, prevrnula i ispustila, nisam ni dobio šansu za „dosadnjikavo“.
Zaglavljen sam na njihovim pauzama za kafu i curkam vrijeme kroz točilicu za pivo. Kafanski dim postao je jedini vazduh koji udišem.
I sad imam jednu kasicu za bakšiš, ako se vratiš i doneseš svoju kožu u moj krevet, kupiću parfem kojim ću te poprskati. Vazduh će zamirisati, a tvoja koža stegnuće moje vrijeme i zarobiti ga.
Biće nam dosadnjikavo. Pićemo napola produženu kafu i ti ćeš me gledati pravo, zjenice će ti biti zarobljene između poluspuštenih kapaka. Biće to naša vječnost.
Tvoj Crveni Mrav
