Nisam bila ONLINE 24/7 – EVO ŠTA SE DESILO!
Više od 13 godina veći dio svog dana provodim konektovana na internet.
Veći dio, tog velikog dijela dana, provodim na društvenim mrežama, uglavnom zato što je to sastavni dio mog posla, ali i kako bih samoj sebi održavala privid socijalizacije i komunikacije sa nekim drugim žvim bićima koje nisam rodila, za koje nisam udata i koji nemaju četiri noge.
Da li sam nešto naučila za ovih 13 godina?
Jesam, mnogo toga.
Da li je upravo internet zaslužan za to?
Jeste.
Jesam li stekla neka nova „prava“ prijateljstva zahvaljujući internetu?
Jesam. Valjda.
Da li internet ima više dobrih ili loših strana?
Nisam sigurna.
Foto: unsplash
Ono što mene najviše nervira na internetu, pored toga što je svima dozvolio da se smatraju ekspertima na teme o kojima znaju vrlo malo ili ništa, jeste što nam je svima u naše glavice usadio pomisao da će nam se, ako nekim čudom nestanemo iz virtuelnog svijeta i ovaj stvarni svijet u potpunosti srušiti.
Razumijem, to je dijelom zato što se velikoj većini ljudi virtuelni i stvarni životi „ni u putu nisu sreli“, ali opet, apsolutno je nevjerovatno pomisliti da će se nešto desiti ako se DISKONEKTUJEMO. Kakvo je to tripovanje bitnoće?
Moje iskustvo sa internetom, posebno društvenim mrežama, nikad nije bilo posebno idilično. Facebook sam davno prestala koristiti u privatne svrhe i to nakon što sam shvatila da ljudi baš ne vole kad govoriš šta misliš, a to mišljenje se ne slaže s njihovim „Nole Srbine“ mišljenjem.
Iako je osmišljen kako bi spajao ljude, slobodno mogu reći da je mene sa više ljudi razdvojio nego spojio, ali vjerujem da je to opet do mene.
Twitter mi je bio izduvni ventil, ono mjesto gdje sam dijelila sve što mi je u datom trenutku padalo na pamet jer „tamo nema rodbine“, ali me opet povremeno ljutilo što su ljudi neke moje potpuno lične stavove, strahove, razmišljanja i na kraju krajeva zajebancije, interpretirali na neke svoje načine.
Opet, nije me pogađalo jer te ljude tamo uglavnom ne poznajem ili poznajem površno. Postao je mrvu naporan kad sam od bliskih ljudi počela dobijati poruke „šta ti znači ono na Tvitteru“.
Instagram nikad nije bio moja šalica čaja, niti znam fotografisati, nit’ se volim fotografisati, nit’ sam lijepa, nit’ se znam obući, nit’ znam prodavati muda pod bubrege. Jebiga.
Jedno vrijeme sam živjela u uvjerenju da bih tamo mogla postati food influenserka, ali nakon što sam shvatila da moje fotografije hrane izgledaju ne baš primamljivo, brzo sam odustala.
U posljednje vrijeme, sve vezano za online počelo me ozbiljno opterećivati, počelo mi je smetati što se moram boriti protiv telefona da bih razmijenila pet rečenica sa ljudima sa kojima odem na kafu, jer „posao, važno je“.
Počelo mi je smetati što sam sama postala jedna od tih osoba kojoj je telefon non-stop u ruci i koja se nekoliko puta uhvatila da joj ide na živce kad joj se dijete obrati u po’ nekog YouTube videa ili poruke koju pišem, uz ono standardno „samo sekund“. Jebala me poruka i sekund.
Počelo mi je ići na živce što sam u pročitanim postovima i tvitovima počela tražiti neka skrivena značenja, što sam ih počela doživljavati lično, prepoznavati se i kad sam sigurna da nisu usmjereni ka meni.
Počela sam da pišem strancima ono što me muči umjesto da dijelim s ljudima koje volim i koji me „valjda“ vole.
I zato sam…
U trenutku potpunog nervnog rastrojstva i pri nimalo zdravom razumu, jednog sunčanog septembarskog dana (ne znam da li je zaista bio sunčan, ali se uklapa u poetiku) odlučila sam da natjeram sebe da manje koristim internet, bar kad ne radim.
Foto: unsplash
Pvi korak koji sam napravila bilo je gašenje Twitter naloga za koji sam vjerovala da mi oduzima najviše vremena.
Instagram sam pokušala deaktivirati, ali mi je povezan sa nekim poslovnim nalogom koji nisam smjela gasiti pa sam odustala, ali on mi je bio manje zlo pa sam ga ostavila.
Drugi korak bio je gašenje interneta (wi-fi kao i nesrećnih mobilnih podatka) svako veče poslije 19:00. Dakle, NEMA INTERNETA, ni za Viber, ni za YouTube ni – za – šta. Kao prije 30 godina, jedina zanimacija TV, knjige, društvene igre i razgovor, ko voli.
I šta se desilo?
Ništa!
Oni kojima sam bila potrebna u određenom trenutku znali su kako da me dobiju.
Oni koji su se u to vrijeme javljali zbog posla, nisu mogli da prigovore što nisam dostupna i zašto nisam odgovorila u nedoba, jer gore je to što su se oni meni javili u to vrijeme nego što ja nisam odgovorila.
Moje dijete je počelo manje vremena da provodi za telefonom i da češće izlazi iz svoje sobe da se malo podruži sa roditeljima, čak i da razgovara.
Ništa nije propalo.
Ništa nije nestalo.
Informacije koje su trebale doći do mene, došle su.
Suvišne – nisu.
Jesam li varala?
Jesam, u trenucima kada je radni dan trajao više od 12 sati, bila sam konektovana, na računaru. Internet na telefonu je i dalje bio ugašen.
Koja je poenta ovog teksta?
Nema je.
Poenta je da radite ono što vas čini srećnima, pod uslovom da ta sreća ne ometa ljude oko vas. Da li vrijeme koje provodite za raznim tehnologijama utiče na vaše odnose? Na vama je da procijenite.
Šta sam naučila?
Ništa što ranije nisam znala, ali sam sad to znanje osvijestila.
Da li ću nastaviti.
Hoću.
Dokle?
Do izbora, koje ću morati komentarisati na Twitteru.
