AktivizamHrabra LolanajnovijeNaslovna vijest

Djeca na Paprikovcu traumatizovana! Roditelji očajni jer ne mogu biti s njima u bolnici

Boravak djece u bolnici bez roditeljske pratnje izaziva ozbiljne traume i narušava njihovo mentalno zdravlje.

Piše: Aleksandra Marinković Redakcija

To nije stav zabrinutih majki niti pomodarstvo već naučno dokazana činjenica zbog koje su još prije nekoliko decenija promijenjene prakse na klinikama širom svijeta.

Ne samo da roditelji ne mogu biti u bolnisi s malom djecom, već su i posjete potpuno zabranjene. Tako da mališani ne vide roditelje ni jedan jedini put tokom boravka na Klinici za dječije bolesti UKC RS u Banjaluci.

Ova odluka donesena je za vrijeme vanrednog stanja zbog pandemije korona virusa. Iako je vanredno stanje je odavno ukinuto, na brojne apele roditelja niko ne reaguje.

“Dok god sam ja načelnik klinike, ostaje ovako. Jel želite da se svi medicinski radnici zaraze i da nema ko da liječi djecu?”. Ovo su riječi načelnika Klinike za dječije bolesti UKC RS dr Vladimira Mirošljevića.

“Sami ćemo platiti testiranje”

Roditelji su spremni da se testiraju o svom trošku i urade sve što je potrebno kako bi bili sa svojom djecom ali iz prethodne izjave je jasno da spremnost na kompromis ne postoji. Pokrenuta je neformalna inicijativa i FB stranica “Pratnja djeci prilikom hospitalizacije” koja okuplja oko četiri i po hiljde članova.

Slali su dopise nadležnom ministarstvu, UKC RS, Ombudsmanu za djecu i Ombudsmanu za ljudska prava. Pravnica Nataša Stanković, predstavnica inicijative ističe kako nadležni nemaju sluha za ovako veliki problem:

“U tome leži ključ problema. Oni ne shvatajo koliko je ovo ozbiljno Zato sam zamolila psihologe da napisu mišljenje na datu temu, što su i učinili. Međutim, isto nije uticalo na izmjenu ove rigorozne odluke”.

Stručnjaci ističu da su kliničko iskustvo i psihoterapijska praksa prepuni pacijenata čije anamneze uključuju separaciju u ranom uzrastu. Razdvajanje od roditelja u takvim okolnostima kakva je hospitalizacija, dokazano ima štetne posljedice i može rezultirati ozbiljnim narušavanjem mentalnog zdravlja.

“Ovo intezivno neprijatno iskustvo može dovesti do potpune izmjenjenosti djetetovog doživljaja sebe kao nevažnog i nemoćnog, drugih odraslih kao opasnih, naročito ukoliko je dijete izloženo neprijatnim tretmanima, kao i do toga da se svijet posmatra kao nesigurno mjesto.

Upravo ovakvi obrasci razmišljanja predstavljaju osnovu za razvoj depresije i anksioznosti i uveliko će otežati dalji zdrav razvoj ličnosti”, ovo između ostalog stoji u obrazloženju psihologa i psihoterapeuta koji su podržali inicijativu, mr Nadežde Savjak i Saše Risojevića. Još dodaju:

“Pravdanje razdvajanja majke i djeteta vanrednim okolnostima ignoriše ozbiljne psihološke rizike i prava djeteta koja počivaju na ovim psihološkim istinama. Prema „Povelji o pravima djece u bolnicama“ Evropskog udruženja za djecu u bolnici, a koja je donešena 1988. godine u Holandiji i u skladu je sa „Konvencijom o pravima djece“ kao krovnim dokumentom čiji je potpisnik i BIH predviđaju se prava djece prije, tokom i nakon boravka u bolnici. …

Posebno se izdvaja nekoliko članova Povelje i to: Član 1. – Djecu je potrebno primiti u bolnicu samo ukoliko im se njega koju zahtjevaju, ne može jednako dobro pružiti kod kuće ili u dnevnoj klinici. Član 2. – Hospitalizovana djeca imaju pravo, tokom cijelog boravka u bolnici uz sebe imati roditelja ili nekoga ko ga zamjenjuje. Pravo sve djece, da imaju roditelje uz sebe cijelo vrijeme i bez ograničenja, je važan dio njege djeteta u bolnici”.

Posljedice trajne i veoma štetne

Načelnik Mirošljević ne vidi razlog za pobunu jer kako kaže samo desetak odsto mališana na klinici nema pratnju roditelja. Trenutna pravila nalažu da pravo na prisustvo roditelja imaju djeca s posebnim potrebama, djeca s malignim oboljenjima i bebe koje sisaju.

Na pitanje da li to znači da trogodišnjak s upalom pluća leži u bolnici sam bez majke, dr Mirošljević odgovara: “Da, tako je, dobro ste shvatili”.

Pomenutoj FB stranici javile su se brojne majke koje su morale ostaviti bebe i malu djecu na liječenju. Nataša Jotanović iz Prnjavora ovo iskustvo opisuje kao jedno od najgorih u životu:

“Krajem jula smo bili primorani da ostavimo bebu od tri mjeseca na bolničkom lijecenju u UKC RS u Banjaluci. Meni kao majci nisu dopustili da ostanem sa njim, što je za nas bilo strašno. Potpisala sam da ga ostavljamo i uzeli su mi ga iz narucja.

Taj prizor nikad necu zaboraviti. Dali su nam broj odjela da zovemo i pitamo za stanje kad god hoćemo. Prvih par puta su se javljali a kasnije sve rjeđe i rjeđe. Pokušali smo doci do dežurnog pedijatra međutim uzalud. Nismo ga čak mogli vidjeti ni kroz stalko. Kad je izasao kući uopšte nije imao glasa, zanijemio je bio od plakanja.”

Zar ova iskustva nisu vrijedna preispitivanja pomenute odluke? Pandemija i strah da će roditelji zaratiti medicinsko osoblje ili druge pacijente ne smiju biti opravdanje za traumatizaciju djece i cijelih porodica, jer se sad već i mnogi roditelji žale na psihološke probleme zbog čega uzimaju sedative i antidepresive.

Život u pandemiji mora biti drugačiji ali ako svi budu odgovorni, rizik od širenja zaraze zbog prisustva roditelja može se svesti na miminum i već je jasno kako se to može izvesti ako postoji volja.

Potresne ispovijesti

Nisu sve majke poput Nataše Jotanović željele javno o tome govoriti ali su se priključile inicijativi i tamo podijelile ono što su prošle. Jedna od njih ističe da ih dijete nije prepoznalo tj. nije reagovalo na roditelje nakon otpuštanja iz bolnice, kao da su stranci.

Tako da je dijete sada ide kod psihologa kako bi prevazišlo traume. Drugi roditelji se žale da djeca imaju noćne more, da su ponovo počela mokriti u krevet, da odbijaju hranu i da ne podnose prisustvo nepoznatih ljudi.

To su sve potpuno očekivane posljedice ovakvog tretmana i stručnjaci za mentalno zdravlje su se u prošlom vijeku izborili za obavezno prisustvo roditelja u bolnicama.

Pokretačica FB stranice Nataša Stanković kaže kako sve ide sporo i reakcije često izostanu ili su neadekvatne:

“Nakon slanja inicijative ministru Šeraniću, saznajem da je Ministarstvo izdalo preporuku UKC da poštuju Pravilnik o sadržaju, obimu i načinu ostvarivanja prava na zdravstenu zaštitu, ali da se ipak ostavlja mogućnost za drugačije postupanje.

Inicijativa kao takva je neformalna, što znači da ne obavezuje organ kome je upucena na postupanje po njoj. Pisala sam Ombudsmanu za djecu i Ombudsmanu za ljudska prava, koji su me obavijestili da su formirali predmet po prijavi”, dodaje.

Psihološka istraživanja već decenijama potvrđuju da su efekti razdvajanja od roditelja zbog hospitalizacije, na dječiji socijalno-emocionalni razvoj, blagostanje i mentalno zdravlje redovno negativni, pogotovo ako je riječ o djeci mlađoj od pet godina.

Nije nam namjera da dječiju bolnicu predstavimo kao mjesto iz horor filma ali svjedošenja porodilja čiji se odjel naslanja na pedijatriju zaista podsjeća na jezive scene koje nikog ne ostavljaju ravnodušnim. Kažu da plač odjekuje zgradom po cijelu noć i da je nepodnošljivo.

Svi naravno podnose dio tereta zbog pandemije i nesvakidašnjih okolnosti koje su zadesile svijet, ali izlagati djecu takvim traumama je ipak prevelika cijena koju najmlađi ne bi smjeli plaćati.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije