najnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Marina Radoš: Od svojih smo roditelja sigurno naslijedili samo njihove strahove

Jednom prilikom sam dvoje djece svoje prijateljice povela u tržni centar.

Djeca su stara tri i pet godina i prilično neustrašiva.

Marina Radoš

Poželjele su da se do trećeg kata centra popnemo staklenim dizalom kojeg se ja, njihova 29-godišnja prijateljica, strahovito plašim.

Djeci sam objasnila da se ja bojim staklenog lifta i da ćemo ići pokretnim stepenicama, a da će za stakleni lift morati pričekati mamu. Djeca su se od tog dana počela bojati staklenog lifta.

Kada sam upoznala jednog od najvećih pisaca iz BiH koji danas živi i djeluje i Hrvatskoj pitala sam ga što je u njemu još ostalo naše, u čemu svome i danas vidi svoje roditelje.

Strah, rekao mi je. Naslijedio sam njihove strahove i bojim se istih stvari kojih su se bojali i moji roditelji.

Kad se beba rodi uobičajeno je balkansko pravilo da se odmah počnu proučavati crte lica i razglabati na koga dijete nalikuje.

Kada dijete poraste, majka i otac u njemu počnu vidjeti svoje mane i mane drugog supružnika. Od tud ono – isti si ćaća, jebo te ćaća.

Od svega što roditelji žele da naslijedimo od njih uspješno nam prenesu jedino i sigurno samo svoje strahove. Talentirani sportaši umiru da njihov sin bude još talentiraniji i uspješniji, lijepe mame trude se da kćeri budu još ljepše i uspješnije pri udaji, obrazovanim roditeljima najvažnije je na svijetu da im dijete bude barem jednako obrazovano.

Sve to ide tako, a djeca očito uspješno upijaju samo njihove strahove, dok je za sve ostale mane i vrline šansa 50/50.

Tu je možda odgovor odakle dolazi manjak samopouzdanja kod mladih ljudi, a pogotovo žena. Je li naš manjak samopouzdanja vezan isključivo uz činjenicu da se mama boji svakog našeg riskantnog poteza i nimalo ne sakriva svoj strah da će potez završiti katastrofalno?

Foto: Canva

Je li to odgovor na pitanje zašto ponekad imamo tako malo vjere u sebe? Jesu li naši divni roditelji zaista vjerovali u nas, ali su se istovremeno bojali jer su se njihovi roditelji panično bojali?

Je li strah, primjerice, od napuštanja i vezivanja došao od stvarne traume, ili je u nas godinama ubrizgavan strah od neizvjesnosti?

Strah se ne sije samo terorom roditelja.

Strah se sije strahom, a strah sije novi strah. Ne boji se dijete staklenog lifta zato što se lift ikad otkačio i pao, nego zato što sam ja pokazala da ga se jako bojim.

Ponekad se pitam kako prekinuti nasljeđivanje straha s koljena na koljeno. Kako se osloboditi straha od smrti, života, neuspjeha, siromaštva, lošeg ili dobrog braka?

Kako prekinuti taj lanac strahova koji ide iz generacije u generaciju, u najrazličitijim mogućim stvarima?

O Bože, i ja se bojim onog čega su se moji roditelji bojali. Nitko me nikada  nije ostavio u liftu koji se srušio. Samo su se bojali i ja sam to pokupila od njih.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije