DogađajiKulturaLjudiMjestanajnovijeNaslovna vijestRadoznala Lola

Sađenje drveća kao otpor i osnaživanje: nevjerovatna priča o prvoj Afrikanki koja je dobila Nobelovu nagradu za mir

Walt Whitman je u drveću vidio najmudrije učitelje, a Hermann Hesse je u njima otkrio radostan protivotrov za tugu sopstvene prolaznosti. „Drvo koje neke dovodi do suza radosnica je u očima drugih samo nešto zeleno pokraj put“, napisao je William Blake u svom najljepšem pismu. „Čovjek vidi ono što traži.“

Prevela: Saša Leper

Maria Popova / Brain Pickings

Mnogo godova nakon vremena Blakea, Whitmana i Hessea, još jedna vizionar se okrenuo ka drveću kao instrumentu građanske neposlušnosti, osnaživanja i emancipacije, unaprjeđivanja demokratije, ljudskih prava i zaštite okoline.

Rođena u blizini svetog drveta smokve u centralnom dijelu Kenije dvadeset godina nakon što je ova zemlja postala britanska kolonija, Wangari Maathai (1.4.1940 – 25.9.2011) je postala prva Afrikanka koja je dobila Nobelovu nagradu za mir. Ovo prestižno odlikovanje joj je dodijeljeno zbog njenog truda i rada na promovisanju „ekološki održivog društva, te ekonomskog i kulturološkog razvoja“, time što je osnovala Green Belt Movement, organizaciju odgovornu za sađenje 30 miliona stabala i osnaživanje žena da učestvuju u društvenim promjenama – čin hrabrosti i otpora za koji je nekoliko puta pretučena i hapšena, ali koji je naposlijetku pomogao da se porazi kenijski korumpirani diktatorski predsjednik i utabanao novi put ekološkog otpora.

Francuski autor knjiga za djecu Franck Prévot i ilustratorka Aurélia Fronty su ovu nevjerovatnu priču o njoj pretočili u knjigu Wangari Maathai: The Woman Who Planted Millions of Trees – divnu dopunu kolekcije slikovnica najinspirativnijih biografija kulturoloških heroja.

Wangari je odrastala u malenoj kolibi napravljenoj od blata i izmeta i gledala kako se britanski kolonijalisti sve više i više bogate rušeći drveće kako bi mogli posaditi što više čaja. Bolio ju je pad svakog tog drveta ponaosob, ali tada još uvijek nije bila ni svjesna da ima tu sposobnost da se usprotivi i za njih i za svoje sunarodnjake.

Jednog dana, sa svom jednostavnošću i iskrenošću koju su u stanju iznijeti samo djeca, njen stariji brat je upitao porodicu zašto njemu jeste dozvoljeno da ide u školu i uči, a Wangari nije. I, prosto tako, nikad ranije osporavana kulturološka norma da djevojčice moraju ostati u kući dok se ne udaju i zasnuju sopstvenu porodicu počela se propitivati. U odgovor svom sinu, njihova majka je donijela krajnje radikalnu odluku i upisala svoju kćerku u seosku osnovnu školu.

Kada je imala 11 godina, Wangari je napustila dom kako bi učila u internatu koji su vodile italijanske časne sestre. Završila je srednju školu u vrijeme kada je izuzetno malo afričke djece uopšte znalo da čita. U septembru 1960. godine tadašnji senator John F. Kennedy je pokrenuo program koji je omogućio prosperitetnim afričkim učenicima da studiraju u Sjedinjenim državama. Od čitavog kontinenta, samo je nekolicini stotina mladih uručena takva pozivnica. Wangari Maathai je bila jedna od njih.

Stigla je u Ameriku i šokirala se kada je shvatila da čak ni u zemlji bogatstva i slobode ljudska prava baš i nisu ravnomjerno raspoređena za sve. Uživo je prisustvovala vrhuncu borbe za ljudska prava u isto vrijeme kada se njena zemlja napokon oslobađala britanske vlasti i borila za nezavisnost.

Pa ipak, nakon povratka u Keniju, otkrila je da se situacija po pitanju drveća nije nimalo popravila – kolonijalizam se možda urušio, ali je ostavio državu u tako lošem stanju, siromaštvu i nesamostalnosti da su bili prinuđeni da nastave sa sječom drveća i prodajom drvene građe te korištenjem zemlje za sadnju čaja, kafe i duhana za izvoz – baš kao što su to radili i Britanci.

Kao što je marinski biolog i autorka Rachel Carson upoznavala ljude širom Atlantika sa pojmom ekologije i insistirala na tome da istinsko bogatstvo nekog naroda „leži u njegovim zemaljskim resursima – tlu, vodi, šumama, mineralima i divljim životinjama“, Wangari Maathai je shvatila da dobrobit njene zemlje zavisi od ponovnog uspostavljanja prekinute veze između ruinirane ekonomije i ruinirane ekologije. Shvatila je da je drvo daleko više od pukog ekonomskog resursa. Shvatila je, prema divnim riječima Prevota, da je „drvo maleni dio budućnosti.“

Međutim, bilo kakav napredak se dešava prilično sporo. „Što je duža poluga to se sporije vidi njeno kretanje“, napisao je Thoreau – svetac zaštitnik drveća i građanske neposlušnosti – pri kontemplaciji dugih ciklusa društvene promjene. Tri decenije nakon njene prvobitne uznemirenosti ovim problemom, 1977. godine Maathai je osnovala Green Belt Movement i odlučila posaditi drveće širom Kenije, putujući kroz sela i ohrabrujući ljude da razmišljaju o budućnosti, kakva god im sadašnjost bila.

Njeno uporno insistiranje na osnaživanju žena je išlo protiv kulture društva u kome se očekivalo da se žene umanje i spuste pogled u samom prisustvu muškaraca. Pa ipak, bila je istrajna i lokalne rasadnike drveća je povjeravala na brigu ženama, te u njima sadila novootkriveni osjećaj za građansku aktivnost. Sama se lično suprotstavila predsjedniku koji je pokrenuo ogromni projekat za razvoj nekretnina u dragocjenoj urbanoj šumi grada, koja je bila dom ugroženim vrstama poput plavog majmuna i riječne svinje, te odlučio da tu izgradi veliki neboder i statuu samog sebe u sred najvećeg parka u Nairobiju.

Kao odgovor na duge proteste koje je organizovala i zbog kojih je nekoliko puta hapšena, vlada je smijenila Maathai sa njene funkcije i u izjavama za medije ju nazivala „ludačom“, a čitavu organizaciju Green Belt Movement opisivala kao „gomilu raspuštenica“. (Istovremeno je u Americi Rachel Carson trpila sline seksualne napade od strane vlade i industrije koja ju je predstavljala kao histeričnu neudavaču zbog njenog staloženog, hrabrog i naučno rigoroznog ekspozea o industriji pesticida koji je radikalno dao gasa pokretu zaštite životne sredine.)

Ali Maathai je bila nepokolebljiva te je obavještavala svjetske vođe o kršenju ljudskih i ekoloških prava u svojoj zemlji. Putem govora i pisama, njen glas se uspio probiti kroz zvučni vakuum kenijskih medija pod kontrolom vlasti i pokrenuo međunarodnu istragu koja je vremenom dovela do toga da predsjednik napusti svoje planove razvoja koji bi u potpunosti eksploatisali zemlju. Nakon njenog trijumfa, prilikom jedne od posjeta selima jedan čovjek iz ruralne Kenije ju je pozdavio riječima: „Ti si jedini preostali muškarac.“

Međutim, predsjednik je uporno pokušavao da sruši Maathai i njen pokret. U svojoj očajničkoj borbi za kontrolu,  krajnje simptomatičnu za ono što je Hannah Arendt objasnila kao tirane koji koriste izolaciju i razdvajanje kao oružje za opresiju, pokušao je nahuškati pogranična plemena jedna protiv drugih. Ali Maathai i Green Belt Movement su izgradili jednostavan, brilijantan most koji je prevazišao ovu umjetnu prepreku – ponudili su sadnice iz rasadnika kao zaloge mira koja su plemena međusobno razmijenili.

Vremenom, Amnesty International i UNESCO su objavili izvještaj koji je razotkrio predsjednikovu korumpiranost i kršenje ljudskih prava, čime je efektivno okončana njegova vladavina koja se protezala četvrtinu vijeka. Maathai – kojoj su do tada već uveliko tepali Mama Miti, Majka drveća – je izabrana u novi Parlament i postavljena za Pomoćnika ministra za Životnu sredinu, prirodne resurse i divlje životinje.

U sred njene 65. godine života, 8. oktobra 2004. godine dodijeljena joj je Nobelova nagrada za mir. Do kraja njenog života, pokret koji je osnovala je posadio 30 miliona drveća, čime je u potpunosti promijenio ekološki i ekonomski pejzaž i mogućnosti budućih generacija Kenijaca, a za ostatak svijeta postavio primjer nove građanske aktivnosti koja se zauzima za prirodu i čovječanstvo kao neraskidivu cjelinu.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije