najnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Volim biti njihova mama, ali mrzim biti njihova učiteljica!

Alarm me budi prije nego što sunce uopšte izađe.

Uzimam telefon i otvaram 57 mejlova za dobro jutro.

Mrzim ponedeljak.

Prevela: Sara Desančić Redakcija

herviewfromhome.com

Sada prezirem i utorke.

Srijeda je grozna.

To su postala tri dana u sedmici kad moja djeca uče na daljinu i ja moram da budem tu kako bih upravljala haosom.

Istina je da sam ja jedna od onih koji su imali sreće. Suprug i ja smo nastavili da radimo tokom pandemije i lako smo mogli da mijenjamo radni raspored kako bismo se prilagodili promjenjivim potrebama naše djece. Imali smo nevjerovatnu sreću.

Zahvalni smo, ali se ipak borimo.

Srećna sam što mogu u potpunosti biti na raspolaganju djeci za vrijeme njihovog učenja na daljinu. Tih dana trčim po kući glumeći IT stručnjaka, savjetnika za smjernice, direktora, nastavnika geometrije 9. razreda, nastavnika prirode 6. razreda, podršku Google učionice, gospođu koja dijeli ručak i menadžera zadataka.

Juče sam morala ponovo da učim kosine i uglove iz geometrije, kako bih bila podrška svom djetetu koji ide u 9. razred. Morala sam da razvijem sistem praćenja koji će pomoći mom sinu u 6. razredu da bolje upravlja ponekad previše detaljnim predavanjima.

Foto: Canva

Luksuz je biti u mogućnosti provesti ovo vrijeme sa djecom, a da ne brinem o poslu u isto vrijeme. U mlađim danima sam zapravo predavala matematiku za 6. razred. Voljela sam da predajem tako da bi ovo trebao biti moj trenutak slave. Ali nije.

Istina je da mrzim podučavati sopstvenu djecu.

Volim biti njihova mama, ali mrzim biti njihova učiteljica.

Zahvalni smo, ali ipak se borimo.

Njihovo učenje na daljinu ispunjava me osjećajem propasti, jer se neprestano pitam kada će se novi problem pojaviti.

Da li će neko ponovo provaliti u e-poštu mog sina?

Hoćemo li opet imati problem sa internetom?

Da li ću morati opet da pomognem svom sinu koji ide u 6. razred da riješi sa nastavnikom problem oko pogrešne ocjene u web programu?

Da li će naš štampač danas biti dobar?

Da li ću moći da shvatim lekciju?

Da li će moja djeca uspjeti ispuniti sve svoje zadatke iako ih svaki nastavnik objavljuje drugačije i ima drugačije smjernice za predavanja?

Mogu li da izrazim frustraciju, tugu ili želju da stvari budu drugačije, a da ne dobijem ljutitu poruku u inbox ili na mom feed-u?

Da li će mi ostati energije za popodnevne i večernje sesije i predavanja na fakultetu?

Da li ću moći da se uklopim u trening?

Da zaboravim na sve to i uživam u krofni ili možda dvije?

Dok sad slavim četvrtak i petak, osjećam da su ova tri prošla dana trajala kao tri sedmice. Prazna sam. Spržen mi je mozak. Moja anksioznost se aktivirala. Sve što vidim je obećanje da ova posljednja dva dana predstavljaju odmor za mene.

Četvrtkom se budim kao malo dijete na Božić. Moja djeca napuštaju kuću, jer idu cijela dva dana u školu. Budu u istom prostoru sa svojim vršnjacima i uče ih stvarni nastavnici, a ne majka koja je pod stresom.

Možda mi je još uzbudljivije to što se četvrtkom i petkom u potpunosti mogu posvetiti poslu. Ta dva dana moji klijenti dobijaju najbolju verziju mene, jer jutro nisam provela predavajući biologiju. Jednostavno postajem jedna osoba.

Zahvalni smo, ali se ipak borimo.

Svaki dan se pitam kako je drugima ako se ja toliko mučim i opet sam na dosta stvari zahvalna. Kako to rade samohrani roditelji? Šta je sa roditeljima koji ne mogu da prilagode svoj raspored? Šta je sa roditeljima koji imaju mlađu djecu?

Šta je sa roditeljima koji takođe rade puno radno vrijeme kao učitelji? Šta je sa roditeljima djece sa posebnim potrebama? Šta je sa roditeljima koji imaju zdravstvene probleme ili koji žive u nasilnom okruženju ili koji su ostali bez posla?

Šta je sa roditeljima koji se suočavaju sa mnogim od ovih izazova?

Toliko njih se muči.

Već smo bili u ovoj koži i preživjeli smo. Prošlog proljeća, kada je pandemija tek počela, mnogi od nas su bili u ulozi učitelja/roditelja. Ipak, nekako je drugačije ovog puta.

Prošli put je bilo milosti u činjenici da se sve ovo dešava po prvi put. Svi smo se trudili najbolje što možemo. Nekako smo svi bili tu da podržavamo jedni druge, da se saosjećamo.

Vjerovali smo da će sve biti privremeno i radovali smo se novoj školskoj godini. Tad je bilo u redu priznati da je teško i da se mučimo.

Ponekad nam je samo potrebno da priznamo svoja osjećanja i razgovaramo o teškim stvarima, znajući da nismo sami i da se primjećuju naše borbe. Mi kao ljudi možemo istovremeno imati dvije suprotne misli, dva osjećanja.

Možemo da se nadamo i da se bojimo. Možemo biti zahvalni a takođe i frustrirani. Trenutno možemo cijeniti napore svih ali takođe možemo željeti bolje za sve nas.

Možemo biti zahvalni ali se takođe moramo i boriti.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije