Lole iz komšilukanajnovijeO životu

Jeste li vi ljuti?

Već svi znate šta je oko nas ovih dana. No, moram i ja da dam svoj osvrt. Svrbe me prsti, u glavi mi se kovitla toliko toga.

Jelena Despot

 

Mislim da mi se nikada više kandidata nije rugalo sa fejsbuka. Prvenstveno. Malo manje sa instagrama, ali inflitrirali su se i tamo.

Obećavaju svašta, a ne vidjeh ništa konkretno.

Davno sam naučila da ne vjerujem u obećanja. Ni ona predizborna, ni životna.

Kao neko ko je odrastao u Prijedoru, poznajem većinu tih „likova“ koji se smiju sa predizbornih plakata. Sve neki ugledni članovi kojekakvih odbora i uposlenici državnih firmi. Nisam ni znala da su „srednjoškolski ponavljači“ tako dobro napredovali. U mnogome objašnjava stanje u državi, ako se takvi njome bave. Zaklela bih se da su jedva imali dvojku iz srpskog jezika, a sad su i oni nakuckali neke „predizborne govore“.

Sve neki inženjeri, pravnici i ekonomisti. Hvale se tim dostignućima u karijeri kao da nam svima nije jasno kojoj partiji pripadaju koja preduzeća i kako je „do napredovanja u karijeri došlo“. Još bizarnije da nam visoki funkcioneri o tome pričaju i javno na televiziji. A mi nikad veće stado, gledamo, ćutimo i beeee.

Ni ove godine neću glasati na izborima. Zašto? Jer nemam za koga. Meni nemojte ništa da obećavate. Ja nisam vaša publika. Ja ne vjerujem u jednu riječ koju izgovarate. Na kraju, kako bih mogla svoj glas dati nekome neozbrazovanijem, neupućenijem i neinteligentnijem od mene da predstavlja moj interes?

Postoje neki ljudi za koje bih glasala, a ne žive u gradu u kojem glasam.

Postoje neki ljudi čijoj hrabrosti i upornosti se divim, ali su tako visoko na stranačkim listama da nikada neće ući u skupštinu, a ne želim njihovoj partiji da dam glas.

Postoje još uvijek neki ljudi za koje vjerujem da su pošteni, ali su u lošem društvu.

Kao da nam nije dovoljno zagušljivo od svega toga što smo prisiljeni da slušamo i čemu moramo da svjedočimo, odlučeno je da nosimo maske na otvorenom kako bismo se zaštitili od korona virusa. Opet mi sve ovo moramo da slušamo i blejimo, naročito imajući u vidu da je u proteklom periodu kada je virus bio manje prisutan maska na otvorenom bila vaša lična stvar i opcija. Nije vam niko branio ako želite da je nosite.

Druga stvar, maske koje većina ljudi nosi od virusa mogu da vas zaštite dva sata, nakon toga postaju neupotrebljive i rasadnik mnogih bakterija. Naročito one koje se nose po četiri, pet dana kako bi se izbjegla kazna. A znate li koliko ima ljudi kojima su te maske čisti luksuz?

Povrh svega, u srijedu je donesena odluka da se otvore noćni klubovi koji su zatvoreni od marta, pa vas sada sve pitam JE L’ SE VI ŠALITE?

Slikovito, maska mora na otvorenom, ali ne mora u kafiću u zatvorenom, dok sjedim za stolom sa dozvoljenim brojem od četvoro ljudi. Mora kada šetam, ali ću od petka bez maske moći da đuskam, doduše sa četvero ljudi i bez maske, na sigurnoj udaljenosti.

Još jednom, je l’ vi nas zajebavate?

No, shvatili ste da smo ljuti, pa sad svaki dan modifikujete malo po malo. Nismo samo ljuti, no smo izgleda i glupi, pa ne kapiramo dobro.

Dok su neke pametnije zemlje izbore obavile ranije, naša je naivno odlučila da izbore odgodi za period kad virus divlja.

I sada ovi „ponavljači“ treba da mi kažu kada i gdje je dozvoljeno da slobodno dišem.

Mene je u grudima steglo jer u okolini Prijedora postoji porodica koja živi od 82 marke mjesečno. Njih četvero. Roditelji kažu da je toj djeci luksuz da pojedu „kupovni“ sendvič. Sendvič, hej.

Dok se ovi uhljebi dave i bore za glasove kako bi sebi priskrbili još koju naknadu u novčanik, jedna cijela porodica gotovo umire od gladi.

Kud ćeš bolje „predizborne kampanje“ nego da im pomogneš. Možda biste tada imali i moj glas.

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije