Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Kako se izliječiti kad vaš najbolji prijatelj izvrši samoubistvo

Prijatelj mi je posudio knjigu.

Da li bi ova knjiga mogla da ima odgovore na goruća pitanja o kojima je moja duša razmišljala, postavljala pitanja, vrištala na univerzum posljednje četiri godine?

Prevela: Sara Desančić Redakcija

elephantjournal.com

Moja najbolja prijateljica Lori, izvršila je samoubistvo u noći na petak 15. oktobra 2015. godine. Njeni postupci su prouzrokovali kod mene i njene djece emocionalno klizište, fizičko mučenje i duhovno propitivanje za cijeli život.

Prema Američkoj fondaciji za prevenciju samoubistava, u prosjeku se dnevno dogodi 129 ubistava. Svakog dana!

Uvijek sam se osjećala kao da u to vrijeme nisam imala znanje ni iskustvo da bih u potpunosti pomogla Lori. Uradila sam ono što sam mogla, ali godinama sam osjećala da to nije dovoljno- sve dok mi prijatelj nije predao ovu knjigu “Zašto ljudi umiru od samoubistva” a napisao ju je dr Thomas Joiner.

Na stranicama su mrlje od kafe i ljepljive bilješke koje označavaju statistiku i otkrića. Iz mog iskustva , u kombinaciji sa ovom knjigom, ovo su stvari oko kojih bih voljela da mi neko što prije pomogne.

  1. U istini nema srama

Otkrila sam da razgovor zbog mog gubitka, ili o ljudima sa depresijom i samoubilačkim mislima, stvara drugima nelagodu. Tabu tema je govoriti o nesreći.

Ali znamo da svi vode neku vrstu bitke iza zatvorenih vrata. Kada je riječ o samoubistvu istina je bolna i nije savršena.

Postoji istina da je naša voljena osoba bila tužna, izgubljena i opterećena. Postoji strah da neko ne pokažem prstom prema nama ili nas osudi. Prema istraživanju dr Joinera, 44% ožalošćenih ljudi zbog samoubistava voljenih lagalo je o uzroku smrti, dok niko nije lagao o smrti izazvnoj nesrećama ili zbog prirodne smrti.

Oni koju su ostavljeni, imaju poteškoće čak i da izgovore riječ “samoubistvo”. Iako naša generacija bilježi pomak u temama o samopomoći, to napredovanje je sporo i ožalošćeni često imaju mnoštvo činjenica sa kojima se moraju suočiti.

Moramo im pružiti prostora i milosti da prihvate detalje svoje priče. A kada govore o svojoj istini, to je nivo intimnosti koju treba pohvaliti. A ne bježati od nje.

  1. Dajemo sve od sebe

Noć kad je Lori završila fakultet bila je gorko slatka. Kao odrasla osoba, sa stalnim poslom i porodicom koja zavisi od nje,, neprestano se pitala da li je trošenje vremena i novca na njeno obrazovanje sebično.

Nije bilo važno to što sam je ohrabrivala i što su je djeca hvalila zbog njenih ocjena- ona se osjećala nepodržano od drugih u njenom životu.

Foto: unsplash

Već dvije sedmice prije događaja tamni oblak nadvio se nad Lori. Poslije ceremonije, njena porodica i prijatelji izveli su je da proslavi diplomu. Svi smo se smijali i razgovarali, ali Lori nije progovarala. Tiho se nagnula prema meni i rekla:”Ovo je posljednje mjesto na kojem želim da budem. Ne mogu da dišem.”

Imala je napad panike a ja sam znala da će se simptomi samo pogoršavati. Semestri neizvjesnosti i jako malo podrške od strane ljudi koji su sjedili za ovim stolom stvarali su pustoš u njenoj glavi.

Ponavljala je njihove riječi o tome kako je gubljenje vremena i novca bilo sticanje diplome. Lice joj je bilo crveno i znojila se. Pogledala sam je u oči i rekla:”Ostajemo. Hrana je na putu. Da li želiš da ti pričam priče? Sa suzama u očima klimnula je glavom- da.”

Lori je moje neprestano brbljanje pomoglo da odvrati pažnju. Uporedo sa mojim pričama o sinu ili mačkama, zastala bih i pitala:”Dišeš li?”

Ponekad su joj se suze kotrljale niz obraze tokom ovih razgovora. Ponekad je bila tiha i bez emocija. Mogla bih reći da se izgubila u mislilma. Fizički je sjedila pored mene, ali njen um je bio negdje daleko.

Ali znala sam šta moram da radim i tako sam pričala dok se njeno disanje nije smirilo i dok tužni oblak nije prošao pored nas.

Nisam bila terapeut. Nisam bila savjetnik. Nikad u životu nisam imala napad panike i nisam znala šta ih izaziva i kako da to popravim. Da li sam ovo radila dobro?

Sve ove godine pitala sam se da li sam joj uopšte pomogla. Ali dr Joiner je izjavio:”Nekim ljudim nije potrebno razumjevanje da bi se ponašali ispravno. Oni se samo prepuštaju saosjećanju”.

Nisam imala doktorat ali pokušala sam da slijedim svoje srce i prestanem da pokušavam da razumijem situaciju. Htjela sam samo da je izvučem iz te situacije.

Možda ćemo im održati mali govor. Možda ćemo ih zagrliti. Možda ćemo ih držati za ruku dok im suze teku niz lice. Ponekad moram biti samo prisutni, čak i ako to nema smisla.

Sve što nam srce naredi je najbolje u tom trenutku. I dali smo sve od sebe s obzirom na okolnosti.

“Nastavite dalje” je ono što žele od nas

Tokom sunčanog, važnog ljetnjeg dana u Illinoisu, ručala sam sa Lori, ali ona je imala jako malo vremena jer je preuzela novi posao. Pronašli smo mjesto kraj prozora obasjanog sunčevim zracima. Počela sam je ispitivati o poslu, putu na posao, saradnicima, a ona me je žustro prekinula:”Ja sam odrasla osoba. U redu je. Ispričaj mi sve srećne i glupe detalje svog života. I onda idi.”

Zasijala je od uha do uha slušajući o sreći. Bila je najnesebičnija osoba koju sam poznavala i imala je magičnu vještinu pamćenja svake osobe i svakog detalja iz mojih priča. Bila je ushićena zbog moje srećne veze.

Njena ćerka je hodala sa nekim za koga smo brzo shvatili da je više od ljetne šeme i šalili smo se zbog Lorine frizure i kako bi je trebala promijeniti za vjenčanje. Razgovarali smo o tome kako će njen sin uskoro dobiti vozačku dozvolu i kako će je vozati po gradu. I tada se ona nagnula i rekla:”Svi moji ljudi su srećni, i to me čini srećnom.”

Tad sam vjerovala u njenu izjavu i vjerujem i danas.

Mislim da je Lorino srce sazidano od četiri decenije tereta, prekršenih obećanja i propuštenih prilika. Mnogi komadići su bili njena iskustva, ali neke od tih bolova preuzela je od drugih kako ih srce ne bi boljelo.

Prikupila je sjećanja, slomljeno srce, čežnju i nedostatak prihvatanja i složila ih zajedno da bi stvorila nešto što podsjeća na oblik srca. Za spoljni svijet, sigurna sam da je njeno srce izgledalo neuredno.

Znam da je vjerovala da je to ono što čini ljubav- poprimajući tuđu sreću, tugu i bol. Ali s vremenom više nije imala snage da nosi tu težinu.

Nakon što je Lori izvršila samoubistvo, nastavili smo sa svojim životima poštujući stare tradicije u kojima smo nekad uživali zajedno. Rekli su da “ne možete ponoviti prošlost” i mi se slažemo, ali iscjeljenje kod svih izgleda drugačije.

Za nas je preduzimanje koraka naprijed značilo iskoračenje iz bola u budućnost koja ima nadu. Stiže jesen i planiram naš godišnji izlet sa njenom djecom. Tokom svih izleta govorimo o njoj kao da je ovde, kao da je svjedok naše radosti.

Idemo naprijed iz dana u dan i znamo da bi je obradovalo kad bi nas vidjela zajedno.

Vremenom sam se polako pomirila sa svim teretima koje je Lori osjećala. Oduvijek sam željela da popravim stvari ili da joj pomognem, ali shvatam da je nisam mogla izliječiti. Znala je da je ne mogu izliječiti. Samo je željela da se više ne bavim bolom, čak i ako to znači da više neće živjeti.

Sa znanjem i milošću, u mom životu je došlo do prihvatanja.

Velika američka pjesnikinja i glumica, Maya Angelou napisala je:”Tad sam radila ono što sam znala. Sad kad znam bolje, radim bolje.”

Ovo je postala moja mantra i moje sredstvo za pomoć ostalim preživjelima i porodicama koje su preživjele gubitak- moja motivacija da idem dalje.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije