najnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Mrzila sam fazu novorođenčeta. Eto, rekla sam to.

Hajde da se manemo svih klišeja. Vjerovatno ste već čuli da, kao nova majka, treba da „uživate dok su djeca mala“ jer „nedostajaće vam vrijeme kad su bili tolišni“. Kad god bi neki drugi roditelj vidio mene i moju kćerku u prvih nekoliko mjeseci nasmiješio bi se i postao nostalgičan, govoreći koliko mu nedostaje period kad je njihovo dijete bilo tako malo. Automatski bih se zabrinula da nešto nije u redu sa mnom.

Saša Leper

Naravno, apsolutno sam obožavala svoju kćerku, ali nisam uživala u tome što je toliko majušna. Gdje god bih otišla svi oko mene bi se rasprekmezili, a ja sam gubila razum, sumnjala da bih ikada ponovo mogla proći kroz ovo, da li mi se čak dopadalo da to radim. Kad se osvrnem na slike svoje kćerke kad se tek rodila, razniježim se i zurim u njene prstiće, nogice, bucmaste obraščiće… A onda nastupi anksioznost. Mrzila sam fazu novorođenčeta.

Osvrnem se na taj period svog života i vrate mi se slike toga kako je zapravo imati novorođenče.

Svi vam govore da „uživate“,  ali iskreno, to je najveća laž koju sam ikada čula.

Uporno sam pokušavala da uživam i nikako mi to nije polazilo za rukom. Znala sam da će majčinstvo biti teško, ali sam si uporno govorila da treba da se potrudim. Svi su mi govorili da su to trenuci koji će mi nedostajati, zbog kojih ću biti skrhana, koje ću posmatrati kao neke od najmagičnijih, najznačajnijih momenata svog života. Ali kada se zaista i nalazite u tom trenutku, zaista duboko uronjeni u novo majčinstvo zaista je teško „uživati“ kada se ne možete sjetiti posljednjeg puta kad ste se istuširali ili jeli ili čak oprali zube.

Zapravo, bila sam toliko iscrpljena sve vrijeme da bih ponekad izabrala da spavam umjesto da jedem. Bila sam toliko umorna da bih ponekad zaboravila da se istuširam.

Jedva da sam vodila računa o sebi. Jedva da sam provodila vrijeme sa mužem. Stalno sam prala ruke i gledala da li su svi ostali oprali ruke, dezinfikovala i sterilizovala, brinula se do ludila da neko od nas ne nosi neku bakteriju od koje će se ona razboliti. Plašila sam se strašne posjete hitnoj ako se ona prehladi. Borila sam se sa dojenjem i ispumpavanjem. Pokušavali smo svaku tehniku kako da ona spava bolje. Ljuljali smo je dok nam ruke nisu bile blizu otpadanja a leđa pucanja. Izluđivali smo se teorijama o spavanju, ali nikad ništa nije i funkcionisalo.

Foto: Omar Lopez / Unsplash

Prve sedmice života moje kćerke su mi prošle u magli bez sna. Stalno smo kupovali pelene, flašice, neke nove uređaje koji će joj pomoći da spava. Došli bismo kući, očajnički trebajući odmor, samo da shvatimo da se moramo vratiti jer smo nešto zaboravili – nerijetko upravo ono po šta smo i otišli do prodavnice. Kuća mi je bila u haosu. Sa svim stalnim posjetama doktoru, neprestalnim netraženim savjetima porodice, prijatelja i stranaca, neprospavanim noćima i pokretnim vrata posjetilaca koji su imali najbolje namjere ali bez kojih sam komotno mogla, vrtilo mi se u glavi.

Neće mi nedostajati to što sam spavala samo pet ili šest sati sedmično. Neće mi nedostajati briga oko toga da li sam pravilo protumačila njen plač. Da li je bila gladna? Da li je bila umorna? Da li je gasovita? Da li je bolesna? Neće mi nedostajati to što nemam ni trunku vremena za sebe, nemam vremena ni za odlazak u toalet prije nego što me neko – beba, partner – zatrebaju. Neće mi nedostajati briga oko svakog zvuka koji ona napravi, da li je spavala previše ili nedovoljno, da li proizvodim dovoljno mlijeka. Neće mi nedostajati „vještičji sat“ kada je ništa ne može umiriti. Sad vrlo dobro znam da nije zabavno trenirati spavanje. Takođe nije zabavno satima praviti domaću hranu za bebe samo da ona završi na podu ili u smeću.

Moj muž i ja se često šalimo da sam u ovom periodu više plakala ja nego naša beba. Ali znate šta? U pravu je. Osjećala sam se tako izolovano kao nova majka. Osjećala sam se kao da sam najgora majka i supruga. Mislila sam da bih se trebala brže prilagoditi ili biti efikasnija sa ono malo vremena što sam imala, ali uporno sam bila u zaostatku sa svime – kućanskim poslovima, sudoperom, koji je uvijek bio pun prljavog suđa, podovima. Mjesecima nisam ni pokušavala napraviti večeru. Osjećala sam se kao potpuni promašaj. Činilo se kao da su sve druge majke savršeno sabrane – sve druge majke, naravno, osim mene. Stvarno mi je bilo potrebno da mi neko kaže da je to normalno. Ali to je bilo OK. Ali ja to nisam imala.

Pritisak da „izguštam“ ovu fazu mi je bio vrlo težak teret. Kad god bi neko spomenuo da treba da „upijaju“ ovaj period novorođenčeta, osjećala sam se kao da mi izokola govore da nisam dobra majka. Jer, sve u svemu, majke bi trebale da obožavaju sve ove prve događaje, zar ne? Pa šta onda nije bilo u  redu sa mnom?

Foto: Alex Hockett / Unsplash

Jedan naročit razgovor koji nikad neću zaboraviti je bio sa mojom svekrvom. Žalila sam se na činjenicu da mi se kćerka probudila šest puta jedno veče i da sam ludila. Pogledala me puna ljubavi i uzbuđenja i rekla: „Kako bih voljela da sam bila tu. Bilo bi tako zabavno vidjeti joj lice šest puta u toku noći“. Uh. ŠTA?! Umjesto da je saosjećala sa mnom, samo sam se osjećala ko govno.

Naravno, bilo je tu i srećnih trenutaka, kao onda kada mi se beba nasmiješila ili nasmijala po prvi put, prvi put kad se prevrnula, kada posegne za našim rukama prije nego što slatko zaspi. Ali uprkos uvriježenom mišljenju, i uprkos onome što će vam reći društvene mreže mojih prijatelja, ti nevjerovatni trenuci se čine malobrojnima i rijetkima. Stvarnost je izgledala znatno, znatno drugačije.

Nisam uživala u fazi novorođenčeta. Žao mi je, ali to je istina.

Nisam očekivala da će roditeljstvo biti prosto ko pasulj, ali od samog početka, sa svim prilagođavanjima, brigama i neprospavanim noćima, zaista mi je bilo teško da „uživam“ i „upijam uspomene“. Priznavanje toga koliko mi je to bilo teško mi je ogromno olakšanje – ali sad kad se osvrnem, voljela bih da sam nešto rekla i ranije.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije