Peto pismo: A šta smo mi nego odrasla djeca koja od stida sakrivaju emocije?
Draga Jelena,
Da li si ti svjesna da mi svi nosimo po jedan tromb blizu pluća ili mozga koji može da okine svakog trenutka?
Tako se osjećam na ovoj raskrsnici života, kao da jedan mali okidač može da me izbriše. Iznenadne smrti su svuda oko nas.
I često osjećam taj hod po jajima kao svakodnevni život koji je toliko krhak da ga jedan tromb oduva.
Ti si bila jaka kao besmrtna boginja. Plakala si uz ljubavni film, a onda naglo ustajala i ubijala pauka. Znam da si i ti samo maslačak koji može vrlo lako da se oduva.
Nema besmrtnih ni previše jakih.
Sve je samo maska i privid. Ti si moj tromb, kad se aktiviraš teško dišem i gubim svijest. Moram da te razbijem i da postaneš dio moje krvi koji teče, ali ga ne primjećujem i ne smeta mi.
Nema jakih, Jelena.
Često sam slab. Ležim kao Frida sa polomljenim kostima i gledam u platno po kojem slikam naše dane. Na svakom je jesen i magla.
Onda naglo ustajem i pravim se da sam dijete na vrtešci, vrištim od sreće, a plače mi se jer me strah, strah od pada.
Nema jakih, Jelena, samo slabi koji vrište od sreće i čije grimase se vrlo lako pretvore u plač.
Između smijeha i plača tanka je linija. Vidimo to po djeci. A šta smo mi nego odrasla djeca koja od stida sakrivaju emocije?
Foto: Canva
Učili su nas da je smiješno plakati, da je opasno radovati se. Učili su nas da je suzdržanost vrlina i da život živimo koračajući naprijed.
Ja sam zapeo na postelji prepunoj mrvica francuskog kroasana, liječim polomljene kosti i oslikavam naše platno. Ti plačeš i ubijaš pauka i nanovo gaziš po mojim kostima dok me tromb opoiminje da sam i ja samo maslačak.
Jednoga dana poješće me crveni mravi, iza mene ostaće platno oslikano našim danima.
Nema jakih, Jelena.
Tvoj Crveni Mrav
