Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestO životu

M. Blagojević: “Depresija ne postoji, ne postoji! Izmišljotina iz holivudskih filmova.”

Vrijeme je curilo kao kroz mali pješčani sat, onaj kojim djeca mjere pranje zuba. Kiša. Oko njega pulsira velegrad. Svi žure, udaraju se ramenima, niko nikog ne gleda u oči.

Milanka Blagojevic

Kasne. Svi kasne.

U gradovima je nemoguće doći na vrijeme jer vrijeme ovdje teče brzo, uhvatite ga kao uže ali neko ga s druge strane samo istrgne iz vaših ruku.

Vrijeme u gradovima klizi, kao riba, držite je u rukama,  a ona se izmigolji i isklizne.

Svi su zauzeti. Kasne.

Stajao je na ulici i pio doručak. Danima nije ništa kruto jeo, jednostavno bi izmiksao obroke i salio ih u sebe. Tako je štedio vrijeme.  Ručak će izmiksati na poslu. Da, staviće malo supe, one gotove koju popije iz čaše i gurnuti komad mesa i malo povrća. Danas ljudi ne troše vrijeme na trivijalnosti.  Kroz glavu mu prođe slika trpezarijskog stola i njih četvoro. I bijele porcelanske posude iz koje se pušila supa. Majčine kecelje. Strese se kao da je htio otresti sve te misli. Godinama o njima nije razmišljao.

Majke više nema. Odavno živi sam. Ni za žene nije imao vremena, provodio bi  s njima nekoliko sati sve preko toga bio bi vremenski luksuz.

Napokon se sjetio da je taksi stanica odmah iz ugla i odluči da potraži slobodno vozilo. Autom nije mogao, svako parking mjesto u ovom gradu je zauzeto. Ljudi su ga udarali na ulici.

Granulo je sunce. U njegovom malom mjestu iz kojeg je došao prije petnaest godina u ovu metropolu rekli bi: „Cigani se rađaju.“ Pada kiša i prosijava sunce. Da nije ovolikih zgrada oko njega možda bi i dugu ugledao. Otkad nije vidio dugu? Prokleti semafor,  i on oduzima vrijeme.

Nervoza iz želuca počinje da mu udara u moždane vijuge.

Glava pulsira. Danima ima migrenu ali nema vremena da o tome razmišlja.

Njegovog šefa ne interesuje zdravstveno stanje radnika. Koleginica se žalila na depresiju. Kada je to saopštila šefu svi su jasno čuli njegov govor. Cijela firma je odzvanjala:

„Depresija ne postoji, ne postoji! Izmišljotina iz holivudskih filmova. Rad, rad i samo rad. Onaj ko radi nema vremena za te gluposti. Kod psihijatra idu samo razmaženi bogataši koji se žale na krizu srednjih godina. Gluposti…“ Od tada se niko više nije žalio.

 Slomljeni, bolesni, depresivni svi su samo radili.

Niko nikog nije gledao u oči.

Napokon je pronašao slobodan taksi. Vozeći se do posla, kroz jedan mali dio prozora koji nije bio zauzet reklama posmatrao je ljude na ulici. Čak su i djeca žurila, vukle su ih majke koje kasne. Nervozno su pogledavale na sat i pravile isuviše velike korake za male noge koje ih prate. Provešće cijeli dan po vrtićima i produženim boravcima. Njihovog šefa neće interesovati što su željni roditelja.

Lutka je pala na ulicu i gaze je vozila.

Majka koja nema vremena da se po nju vraća. Dijete koje plače. Utješiće ga zagrljaj teta iz vrtića.

Njegove misli prekinuo je miris koji se uvukao u nozdrve i preplavio ga nostalgijom. Sa suvozačevog mjesta dopirao je slatkasti miris domaćeg grožđa.

Sjetio se bake, ljetnog raspusta, dvorišta koje je u njegovoj glavi ostalo ogromno a ko zna kako sada izgleda.  Sjećanja iz djetinjstva su preuveličana. Sada su nam glave veće u njih staju sve te brojke, pravilnici, izvještaji…

U malim glavama ostaju bakina dvorišta, izgubljene lutke, miris grožđa i dokolica. Dokolica, vrijeme koje je imao na pretek, bezbrižnost…

Vidio je jasno sebe kao desetogodišnjaka. Visi na bakinoj lozi.  Grožđe  je padalo na zemlju,  a on ga tako sa zemlje stavljao u usta. Neograničeno vrijeme koje je nestalo.

Migrena ga je vratila u stvarnost. Taksi je stao ispred zgrade.

Zgrada od četrnaest spratova.

Cigle koje jedu njegovo vrijeme.

Migrena koja ne popušta.

„Vozite me ne autobusku stanicu.“

Jesen je je, u bakinom dvorištu rodilo je grožđe.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije