Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestŽivot

Mogu samo da zamislim koliko je njima bilo teško. I zbog toga mi je jako žao.

Jednom davno, proveo sam dvije godine u čišćenju od heroina i svega ostalog.

Prevela: Sara Desančić Redakcija

elephantjournal.com

To je za mene bilo veliko dostignuće.

Živio sam najgori mogući život otprilike osam godina prije nego što sam se izliječio.

Beskućništvo, zatvor, predoziranje. Naizgled čineći sve što je u mojoj moći da povrijedim sebe i sve ostale.

Ali očistio sam se. Dvije godine sam vrijedno radio, od porodice dobio pohvale, preselio se u novi stan sa svojom prelijepom djevojkom i njenom ćerkom.

Napokon sam postigao ono što sam smatrao svojim “životom iz snova”. Onda sam počeo opet da koristim heroin.

Faktori koji su me vratili korištenju droga stvorili su prilično komplikovanu mrežu koja vode sve do početka ovog dijela trezvenosti.

Upoznavanje buduće djevojke u ustanovi gdje smo oboje bili pacijenti, nije dobar početak. Dozvoliti sebi da uđete u režim potpune zavisnosti je loš korak.

Foto: unsplash

Pružanje gotovo svog slobodnog vremena, energije i finansija u vezu, a da pritom ne ostavljate ništa za sebe, to je usrani šlag na torti od smeća koja je bila moj proces razmišljanja nakon rehabilitacije.

A najgori dio u vezi s tim?

Znao sam sve, ali sam ipak činio te stvari. Jer sam bio uvjeren da sam zaljubljen. A kada se to desi, logične misli će uvijek biti na drugom mjestu, nakon emocionalnih osjećanja. Kao rezultat, veza je prilično brzo postala nezdrava.

Činjenica da se nisam obratio doktoru kad sam se preselio, činjenica da sam rekao “jebi ga” svojim lijekovima za mentalno zdravlje i da sam u osnovi postao duh prema svim ljudima koji su činili moj sistem podrške- droga je bila dobra ideja za izlaz iz svega tog.

Jebeno sranje. Podigao sam se i bio “srećan” svih 30 minuta prije nego što su mi se sva saznanja o onome što sam uradio provukla kroz glavu. Nisam se još ni otrijeznio, a već sam mrzio sebe. I šta sam učinio da ta osjećanja nestanu? Još droge.

Kunem se da sam mogao da osjetim kako mi pršljen polako puca pod neizmjernim pritiskom srama koji sam položio na svoja ramena.

Kako, do vraga, da kažete svima koji su vam pružali podršku i pomogli vam da budete ona “sjajna” osoba, da ste sve osim tog? Osjećao sam se kao najveći lažni čovjek na svijetu.

Pretvarao sam se da je sve u redu, a u stvarnosti, umirao sam iznutra- svakim danom. Jer sam znao ako nastavim koristiti, sve će nestati.

Bio sam previše jebeno uplašen da bih išta učinio po tom pitanju. Zato sam se svim silama trudio da se pretvaram da to mogu da podnesem i da će sve biti u redu. Ali nije.

U određenom trenutku, stvari su postale toliko loše da ih nisam više mogao ignorisati. Moja tolerancija je bila van kontrole. Nije bilo načina da sakrijem koliko sam bolestan. I na kraju, nisam mogao da platim račune za koje sam obećao da ću se pobrinuti.

Toliko sam se plašio suočavanja sa posljedicama svojih postupaka da sam čekao do posljednjeg mogućeg trenutka i život mi je u trenu puknuo.

Sjećam se emocija koje su se ispirale po licu moje djevojke kad je saznala, a zatim sam dobio zasluženo “jebi se” u svim mogućim oblicima. To je bilo jako neprijatno.

Gledao sam kako mi se sve što sam postigao u te dvije godine istrglo iz ruku. I sve je to moja prokleta greška.

Možda bi stvari bile drugačije da sam imao snage da priznam odmah nakon recidiva, umjesto nekoliko mjeseci poslije. Ali “možda” nije bitno. Ovo je način na koji su se stvari odigrale zbog mojih izbora.

Nikad neću zaboraviti telefonske pozive koje sam morao da obavim. Pozvati roditelje iz vedra neba kako bi mi rekli da sve ispali iz vagona, da više nemate novca, nemate dom i da apsolutno nemate pojma šta da radite, zaista je bolno teška stvar.

Mogu samo da zamislim koliko je njima bilo teško. I zbog toga mi je jako žao.

Ukratko, na kraju sam otišao kod mame. Dozvoljeno mi je da ostanem samo pod određenim uslovima, jer je mnogo povjerenja izgubljeno tokom mog prvog napada zavisnoti i to s razlogom.

Uglavnom, nisam smio da budem bez nadzora ni u jednom dijelu kuće u kojem su se nalazile dragocjenosti. Ovo je bilo potpuno pošteno jer sam bio toliko slomljen i očajan i s obzirom na moje prethodne prestupe.

Pet sedmica sam spavao na vazdušnom dušeku u ćošku sobe. Nisam imao apsolutno nikavu orjentaciju za svoju život ili neki pravac ka kojem bih se kretao.

Retrospektivno, shvatam da je bilo nešto duboko u meni što mi je dalo do znanja da još nisam završio. Na kraju krajeva, još uvijek sam bio živ.

Uprkos mojim najboljim naporima da prestanem da živim (koristio sam puno droge) preživio sam tih 5 sedmica, vratio se na put i od tada sam bio čist- oko devet i po mjeseci u vrijeme kada sam ovo napisao.

Mnogi su me pitali “šta je ovog puta toliko drugačije?” Možda zvuči kao kliše ali sve.

Priče iz mog drugog kruga rehabilitacije su za neko drugo vrijeme- ima previše ljudi i lekcija koje bih morao spomenuti. Ali sredio sam se i otišao sredinom februara u bolnicu sa minusom na bankovnom računu, nekoliko svojih stvari, bez pravog doma i nejasnim pravcem.

Sada je septembar, ovo kucam iz vlasitog stana u novom gradu kojeg obožavam (Pittsburgh), sa novim kamionom, novim poslom, plaćenim računima i snažnom mrežom podrške ispunjenom ljudima koji me vole. Imam novootkrivenu svrhu i nemilosrdno iskušenje da po prvi put iskusim život.

Vratio sam svoj život na pravi put i pretvorio ga u nešto što nikad prije nije bio. Uradio sam to za otprilike devet mjeseci.

Imao sam veliku pomoć i od meni bliskih ljudi. Imao sam natprosječnu motivaciju i sjajnu mrežu podrške. Međutim, moji lični izbori su me katapultirali od jednostavnog preživljavanja do napretka.

Što se tiče više detalja o tome šta me je dovelo do ove tačke, objasnio sam u dijelu pod naslovom “Kako sam relaps pretvorio u iskupljenje”. U njemu su navedeni najvažniji dijelovi povratka iz ovog recidiva.

Postoji nešto što želim da naučite iz ovog a to je da recidiv nije sinonim za “kraj”. Prije se može pretvoriti u potpuno novi početak.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije