Krajem 16. vijeka kimono je postao glavna odjeća za sve Japance bez obzira na njihov pol ili socijalni status, a sredinom 1600-ih počela se razvijati modna kultura. Veći dio razdoblja Eda (1615. do 1868.) Japan je vodio politiku “zatvorene zemlje” koja je ozbiljno ograničavala vanjske odnose.
Uprkos tome, država je bila dio dinamične globalne mreže kulturne razmjene – objasnile su kustosice izložbe ‘Kimono: Kyoto to Catwalk’ u londonskom V&A; muzeju za WWD.
Kimono ima istoriju dugu više od hiljadu godina, no krajem 19. vijeka izlazi iz Japana, kad se država otvara Zapadu.
Ubrzo je postao popularan u Velikoj Britaniji, Evropi i Americi, pošto je Zapad poželio obogatiti život japanskim detaljima i modom.
Zato su i sami Japanci krenuli u izradu ‘kimona za strance’ kako bi udovoljili velikim modnim apetitima koji su stizali sa svih strana svijeta.
Naravno, kreacije raznolikog dizajna bile su napravljene od čiste svile, obogaćene veličanstvenim vezom. Poseban način vezanja uključivao je ritual omotavanja tijela na pomno definisan način.
Boje i načini bojenja bili su i ostali važni za kimono, dok su svakodnevne varijante bile mnogo skromnije. U svakom slučaju, karakteristika je kimona da ga se može nositi na razne načine, u razne prigode te ga je lako složiti.
Žene iz visokog društva zapadnih zemalja često bi nosile kimono kao svečanu odjeću, otkrivajući naklonost prema egzotičnim, luksuznim kreacijama.
Početkom prošloga vijeka rekreirali su ga dizajneri poput Paula Poireta, Madeleine Vionnet i Jeanne Lanvin. Svi oni bili su dio modne revolucije koja je napuštala strukturu korzeta i prihvatala mekše, udobnije linije.
U novijim je vremenima među autorima koji su ga divno reinterpretirali je John Galliano, Jean Paul Gaultier i Alexander McQueen.
Među japanskim dizajnerima koji i dalje koriste kroj kimona u svom radu su Issey Miyake, Yohji Yamamoto i Junko Koshino.
Preuzeto sa: 24sata.hr