Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Ana je bila moj mikrokosmos u kojem je bilo dovoljno mjesta samo za nas dvije

To je bila njegova ideja. Željala sam u park.
Gledala bih Anu razigranu kako joj sunčevi zraci maze lice a ja bih udisala miris koprive.

Piše: Milanka Blagojevic

Život.

“Kopriva je biljka života”, govorila je moja baka.

Tamo gdje je on želio da ide sve je podsjećalo na veliki obruč koji steže štitnu žlijezdu.

Guši me.

 “Nisi tipično žensko”, govorio je.

Imao je neke nesuvisle ideje o tome kako žensko treba da se ponaša.

 “Ti si jedina žena na svijetu koja ne voli šoping”.  Živio je u zabludi da poznaje žene.

Sunce je probijalo stakla na autu i ulazilo u pore na licu a dan je mirisao na koprivu.

Želio je novu sportsku opremu koju je već imao. Meni ništa nije trebalo. Imala sam sasvim dovoljno pamučnih majica i farmerice koje sam nosila svaki dan. Samo sam željela u park. On je želio društvo za šoping.

Foto: Unsplash

Sunce, vazduh i Anin osmijeh. Ana je krenula u vrtić.  Odmah u trudnoći otišla sam na bolovanje.  Poslije porodiljsko i kada je to isteklo znala sam da neću moći da se tako lako odvojim od nje. Dala sam otkaz. Grafičkih dizajnera je ionako savim dovoljno, nikom neće faliti a on je sasvim dovoljno zarađivao. Mala firma u kojoj sam radila počela je sa novim načinima rada. Ja sam i dalje prvo crtala rukom grafite koji su se poslije štampali, one čovječuljke sa natpisima: KUPUJTE PAMETNO.

Ubrzo sam oko sebe počela viđati samo šablonske karikature, neke čovječuljke koji su poručivali samo da se kupuje, kako god, kupujte, gomilajte stvari, kupite sve što vam ne treba…

Srednja likovna škola koju sam završila odavno je gubila na značaju. Sada je sve zamijenila tehnologija. Više nikom nisam potrebna. Imala sam mali atelje u potkrovlju koji je od Aninog dolaska uglavnom zjapio prazan. Odlazila bih u njega samo kada sam željela izbjeći “razmjenjivanje nježnosti”, kako je on to nazivao.

Uglavnom sam odlazila u krevet kad i Ana. Imala sam osjećaj da se pupčana vrpca u stvari nikada nije prekidala. Spavala sam u njenom krevetu u spavaćoj sobi. On se smjestio na kauč.

Prijateljice odavno nisam viđala. Više ih nisam ni imala. Ana je bila moj mikrokosmos u kojem je bilo dovoljno mjesta samo za nas dvije.

Foto: Unsplash

Tržni centar, gigantska savremena građevina u kojoj su se ljudi tromo vukli trošeći ono što nemaju. S Anom sam sjela u jedan od kafića koji gleda na park. Posmatrala sam zelenilo kroz ogromno staklo. Do nas nije dopirao ni gram vazduha. On je bio zauzet obilaskom svih sportskih butika. Oko mene nekoliko svjetlećih ekrana na kojima su izlazile različite reklame. Kreme za dan, noć, za bore, ožiljke, masnu kožu, suvu, portiv UV zračenja, sa hijaluronom, za hidrataciju…  Garderoba za dan, noć, za neobaveznu šetnju gradom, za svečane prilike, za najsvečanije prilike,  kolekcija  jesen / zima … U jednom trenutku potpuno su mi odvukle pažnju.

Kada sam se okrenula shvatila sam da nema Ane. Ustala sam i gledala okolo, štitna je počela još vise da me guši. Sekunde kao vječnost.  Čula sam samo svoj glas koji je dozivao. Noge su me počele izdavati. Samo da ugledam njen lik. Mrak. Probudila sam se gledajući u ogroman ekran i reklame koje su mi još uvijek bile mutne. Oko mene je bilo dosta ljudi. On me držao.

Gdje je Ana? Počela sam odmah da je tražim pogledom. Stajala je uz njega držeći ga za ruku. Oči su joj bile pune suza. Drhtala je.

“Bila je iza tebe, sve vrijeme” – govorio mi je s prekorom.

“Pretjeruješ kao i uvijek, ništa nisam kupio, idemo kući”.

Dok sam se pridizala na ekranu se vrtila reklama za psihološko savjetovalište.

Čvrsto sam stisnula Anu, ponavljajući u sebi broj sa ekrana.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije