Lole iz komšilukanajnovijeO ljudima

Koliko puta ste se odrekli nekoga/nečega samo zato što ste se bojali osude okoline?

Prije nekoliko dana obavio sam predoperativni pregled pacijentkinji koja je htjela da koriguje svoje dioptrije na daljinu i blizinu.

dr Bojan Kozomara

 

 

Nakon detaljnog pregleda, objašnjenja zahvata i njenog pristanka na isti, imala je samo još jedno pitanje:“Da li nakon operacije ipak mogu nositi naočale bez dioptrije?“

Pomalo začuđen i još više zaintrigiran tim njenim pitanjem, objasnio sam joj da je to naravno moguće, ali sam je i upitao zbog čega to želi, odnosno zašto uopšte radi operaciju ako će i nakon nje nositi naočale? Odgovorila mi je stidljivo da se jednostavno boji promjene i navike da nosi naočale, ali više od svega reakcije njene okoline kada im saopšti da se podvrgnula operaciji očiju samo da bi korigovala dioptriju.

Ova situacija podsjetila me je na jednu priču Eskima sa Grenlanda.

Jednom je jedan Eskim dobio priliku da ode iz svog malog sela i posjeti New York City. Kada se vratio sa putovanja koje je trajalo nekoliko sedmica, okupio je sve mještane i ispričao im o predivnom gradu, punom visokih nebodera, brojnih automobila koji kruže ulicama po cijeli dan i noć i velikih čeličnih mostova koji spajaju obale rijeka. Seljani su, uključujući i starješine, nakon njegovog izlaganja samo ustali i otišli iz šatora. Kasnije su ga proglasili lažovom (Sagdluk na jeziku Eskima), a stigma ovog nadimka je ostala toliko jaka da ne samo da je izgubio sve privilegije koje je do tada imao, nego je i sahranjem kao Sagdluk, jer su svi zaboravili njegovo pravo ime.

Decenijama nakon toga, drugi seljanin po imenu Mitluk je takođe dobio priliku da posjeti isti grad. Po povratku sa studijskog putovanja, a poučen pričom o Sagdluku, ispričao je svojim sugrađanima nešto potpuno drugačije. Rekao je da grad mali i da leži na obali dvije rijeke, da stanovnici često iz svojih kanua pecaju ribu i tako se prehranjuju i da ništa nije posebno drugačije u odnosu na Grenland.

Koliko puta ste se odrekli nekoga/nečega, niste negdje otputovali, sa nekim proveli vrijeme, ili uradili nešto za sebe, samo zato što ste se bojali osude okoline? Koliko puta ste se bojali same promjene, nečeg novog, nečega do sada neviđenog i neistraženog?

Ako nas je pandemija ičemu naučila, ili barem mene, to je da život ne može da se planira na duge staze i da je za potpuni kolaps svijeta dovoljan samo jedan mali mikronski mikroorganizam.

Zato, ne čekajte! Juče je prošlo i nikada se više neće vratiti. Sutra se još nije dogodilo i niko ne može da garantuje da će. Danas je jedino što imate.

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije