Moja majka nikad nije izgovorila “volim te”

Bila je jako brižna uz stalnu podršku koju nisam cijenila koliko sam trebala. Bilo je trenutaka kad sam znala da nije imala pojma o čemu pričam, ali nikad nije gubila interesovanje za razgovor.

Ne, nije bilo trenutaka kad sam sumnjala u njenu ljubav, ali ona to jednostavno nikad nije rekla.Slušala bi me kako brbljam o svojim prijateljima pružajući nježne i mudre savjete.

Možda su to tako radile starije generacije, možda je to do njenog karipskog vaspitanja ili je možda bilo nešto ličnije. Možda ni njena majka to nije govorila. Iskreno, nisam sigurna.

Ono u šta sam sigurna je da sva njena djeca- osmoro koje je rodila i naše komšije i prijatelji- svi imaju neku posebnu priču o ljubavi moje majke.

Za mene je to bilo vrijeme kad sam imala 14 godina. Potukla sam se u školi i ona je morala da prisustvuje roditeljskom sastanku da bi razgovarala o mom ponašanju. Prisustvovala sam i ja sastanku, zaljepljenih očiju za pod, previše posramljena da bih je pogledala u oči. Bila sam najmlađa od njene djece i niko od moje braće i sestara nikad nije napravio ovoliku sramotu. Provela sam čitav dan strepeći zbog sastanka, pitajući se da li će me osramotiti u školi kao što su i drugi roditelji radili kad im djeca upadnu u nevolju. Odbijala sam da je pogledam, mrmljajući izvinjene koje nisam mislila drugoj djevojci koja je učestovala u tuči. Bila sam hodajuća sramota i nikad to neću zaboraviti.

Foto: Unsplash

Sjedila sam tako u sobi i razmišljala o svom delikventnom životu kada je moja majka uradila nešto što me je dotuklo do temelja. Oblizala je vrh palca i obrisala mrlju sa mog lica. Čin koji su majke širom svijeta činile bez razmišljanja. Čin koji sam ja koristila sa svojom djecom. Jednim potezom, majka mi je saopštila nešto za šta sam bila vrlo sigurna da nisam zaslužila. Saosjećanje.

Možda je mogla da osjeti kako izmičem, možda više jednostavno nije mogla da gleda moje umazano lice, ali u tom trenutku postala sam vrlo svjesna da sam još uvijek ćerka svoje majke.

U tom trenutku moja majka nije morala da mi kaže da me voli. Voljela bih da vam mogu reći da je od tad naš odnos bio kao glatka plovidba. Ali nije. Naša veza ostala je hladna i daleka. Bila sam vrlo svjesna da je ona sjajan roditelj, ali tokom svih tih godina moja majka nije rekla da me voli. A nisam ni ja. Mislim da je je gora činjenica bila to što ja njoj nisam govorila da je volim. Gledala sam kako daje sve što ima svojoj djeci a ja joj nikad nisam rekla da je volim i cijenim.

Negdje u dvadesetim godinama uselila sam se u svoj prvi stan. Dan kad sam se selila, mama je došla da mi pomogne da sve sredim. A onda, jer sam se bojala da spavam sama u stanu, zamolila sam je da prespava sa mnom prvu noć. Moja majka je osoba koja živi do svojih navika i sigurna sam da joj je sama pomisao na spavanje u nepoznatom stalnu bila odvratna. Nije bila sigurna u moju selidbu, plašila se za moju sigurnost i često se pitala da li sam donijela pravu odluku. Ali bila mi je potrebna, pa je te noći ostala da prespava. Sjećam se kako smo se ugurale u moj mali krevet i u tom trenutku ona nije morala da mi kaže da me voli. Ali voljela bih da sam ja njoj rekla da je volim.

Moje dvadesete godine bile su ispunjene dramskim vezama a pošto je nisam viđala svaki dan, naši telefonski razgovori su postajali sve zanimljiviji. Željela je da zna sve što radim a ja bih je pitala kako stoje stvari u Morvantu, selu u kojem sam odrasla, i tako su tekli naši razgovori.

Foto: Unsplash

Mislim da mi je tokom jednog od ovih razgovora pala ideja na pamet – Šta ako joj kažem da je volim? Šta ako to upravo kažem? Iako sam vježbala, trebalo mi je još nekoliko telefonskih poziva da joj to kažem. Od početka tog sudbonosnog poziva znala sam da ću završiti naš telefonski razgovor sa “volim te”. Željela sam da sačekam kraj, a ako bi situacija postala neugodna, smislila bih neki izgovor i prekinula. Razgovarali smo o uobičajenim stvarima, ali sam jedva čula šta je govorila, a onda je, poslije nečeg što je izgledalo kao vječnost, naš razgovor došao do kraja. Znala sam da ako to ne učinim sad, iz nekog razloga neću nikad učiniti.

“Ok mama, čućemo se kasnije…. Volim te.”

Glas na drugom kraju na trenutak je utihnuo, a zatim sa čula….”I ja tebe volim.”

U njenom glasu nije bilo nesigurnosti. Ništa nije bilo nesigurno u njenom odgovoru. Bila mi je majka i voljela me je. Ne mogu da kažem zašto sam očekivala drugačije, ali tad sam ispustila dah koji sam držala u sebi skoro 30 godina.

Nije nam trebalo dugo da svaki razgovor započnemo sa “volim te” ili kako bi moja majka rekla “volim te, volim te, volim te”. Uvijek tri puta. Nije nam trebalo dugo da postanemo osjetljivi tip majke i ćerke. Svaku posjetu smo završavale sa poljupcem i zagrljajem. Njeno sićušno krhko tijelo zamotano u moje.

Jedan od najveći poklona koji sam dobila od svoje majke je kako da izrazim ljubav. Kao i ona, ne moram svojoj djeci da govorim da ih volim. Svakodnevno im pokazujem ljubav. Pokazujem što češće mogu, pokazujem im dok ne slegnu ramenima i ne kažu:”Znamo, znamo voliš nas”.

Ali ono što sam takođe naučila od svoje majke je da se ljubav treba izgovarati. Naš odnos se značajno promijenio izgovaranjem tih riječi. Dakle, i ja to radim.

Svakodnevno svojoj djeci ponavljam da ih volim. Ponekad to uzvrate poljupcem ili zagrljajem, drugi put se znalački osmijehnu ili klimnu glavom. Ipak, postoje trenuci kad uopšte ne reaguju. I to je sve u redu. Jer moja djeca znaju da su voljena. Ali ova mama nema namjeru da ikad izgubi priliku da im kaže da ih voli.