“Stop! Ne možemo više ovako. Želim da pričamo o nekim avanturama”

Svaki pristojan izlazak zahtijeva frizera, manikir, pedikir, barem pet odlazak u solarij, odjevnu kombinatoriku koja još nije viđena te bar desetak storyja koji će biti postavljeni na Instagramu, a meni se to nije nikako dalo.

Bila sam u PMS-u, misleći kako zaliti neslavnu možebitnu ljubav sa jednim tipom koji je bio zgodan meni samo meni, ali nijednoj od mojih prijateljica – što je sjajno, jer niti jedna neće poželjeti naći se u njegovom krevetu.

Predložila sam da skoknu do mene i ponesu vino, a ja da pripremim fingerfood, na šta su bez oklijevanja pristale.

Nego šta! Ica je bila u svom standardnom melanholičnom raspoloženju jer se zavukla u dugogodišnju vezu s oženjenim tipom i nikako se nije mogla iskoprcati iz nje, a Lulu se zatelebala u nekog mlađahnog dečkića koji joj priča sve ono što želi čuti, ali uglavnom oko ponoći ispod plahte.

Ima li boljeg lijeka za tri solerice u tridesetima koje su zapele u ljubavnim zavrzlamama od ženskog druženja, uz hranu i vino?

Prijatno sam ugrijala stan te formirala listu na Jutjubu. Prvo je stigla Lulu sa bocom crvenog vina, nedugo za njom i Ica sa još jednom bocom, bombonjerom i novembarskom melanholijom.

Rasprostrle su se po kauču tako da sam imala savršen pogled na njih iz svog leži-beg naslonjača. Uslijedilo je standardno i otupjelo jadikovanje o depresivnim raspoloženjima kojima su uzrok bili muškarci koji-bi-i-ne-bi.

Foto: Canva

Probadale su mi mozak, pa uzviknuh: “Stop! Ne možemo više ovako. Želim da pričamo o nekim avanturama”.

Počele su se kikotati kao kakve šiparice, govoreći kako su mi dvije čaše vina sigurno udarile u glavu. Ne, ne, udarilo mi je u glavu stalno tupljenje kako su muškarci grozni prema nama. Ica me pogleda urotnički.

Lulu je najglasnija od nas. Od nje nikad niko ne može doći do riječi i uvijek sve radi agresivno. Agesivno ubjeđuje kako je njen stav ispravan, agresivno daje do znanja kada zna da nije upravu – a, eto, trebamo je dokučiti i dokučimo je, ali ne možemo stalno slušati agresivne postanalize kako je znala da on nije baš bio za nju i do besvijesti raščlanjivati na sastavne dijelove svaku riječ kao što to ona radi.

Ali ujedno i najteatralnija.

Lulu je tu noć za nas zavirila u crnu kutiju uspomena. Tadašnji dečko, kombinacija ili šta-god, živio je u Austriji. Bio je mladi nadobudni nogometaš na početku karijere, a našu jasnu i glasnu Lulu često su zapadali nogometaši.

Jednog dana je dečko-kombinacija javio Lulu kako dolazi na naš brdoviti Balkan i da se želi susresti sa njom. Dogovorili su se za mjesto sastanka. Lulu se pojavila sa kosom svezanom u pletenicu, dukserici, farmericama i martinkama, sa ruksakom na leđima.

Dečko je našu Lulu tada odveo prvo na ranu večericu, potom na kafu. Sati su se nizali, oni su uživali u zajedničkom vremenu, a Lulu je povremeno tapšala svoj ruksak.

Nakon pet sati provedenih u razgovoru (vjerujem da dečko nije baš mogao plaho doći do riječi od naše Lulu), stidljivo joj je predložio da zakupi hotelsku sobu.

Ušli su u sobu i Lulu je zamolila dečka da je sačeka; ona mora otići do toaleta da se osvježi. Sa sobom je ponijela i ruksak.

Sljedeće što je dečko ugledao na pragu hotelske sobe bila je vamp-žena obučena u haltere, raspuštene kose, jednom rukom naslonjena na dovratnik.

Ne vjerujući svojim očima, protrljao ih je rukom. Lulu mu je kimnula glavom i naredbodavno izrekla: ”Deri me”.

Sve tri nas je u tom momentu udarila vriska i skika od smijeha, krv u obrazima i novembar više se nisu doimali toliko hladnim.

”Iii, šta je bilo poslije?”, ispituje dalje Ica, dok ja pripaljujem ko zna koju cigaretu te noći.

”Šta će biti, sestro mila?!”, kaže ona. “Naravno – bilo je svega! Eto, prošlo je toliko godina od tog susreta i mog viđanja sa njim. I danas-dan javi se on. Kaže da me se često sjeti. Ponekad mu se samo tako pojavim pred očima u onim svojim halterima, kako zamahujem kosom i izgovaram čarobne riječi, a on na mene skače”.

Dok mi se vilica kočila od smijeha koji nisam mogla zaustaviti, kroz glavu mi je proletjelo kako se led jedino topi pod toplotom i ta zakonitost agregatnih stanja se prenosi i na naša životna stanja i raspoloženja.

Nisu bitne ni godine, vrijeme, godišnje doba ni trenutna situacija da bismo oslobodili svoju unutrašnju strast. A strast nas pokreće, pa čak i ako živi samo u našem sjećanju.