Ljudski odnosinajnovijeŽivot

Srcem kroz polja od cvijeća, glavom kroz vodu i so

Jutros su javili da će vrijeme biti nepovoljno, nebo će obojiti tmina i otuđenost.

Otuđenost od sivila i beznađa, daleka, prostrana i snažna kao ruka džina.

Piše: Ivana Lakić Redakcija

Rekli su, kako će vjetrovi šibati niz lice, poput slanih i krupnih suza, pripremljenih za nove potope između pretkomora srca.  U srcu je snažno, dinamično i nevjerovatno toplo.

Tamo su se sudarila dva svijeta, pa sada pokušavaju da pronađu treći. Teško je, ponekad je toplina snažnija od srca, kao da će svakoga časa sve nestati i početi ispočetka.

Ispred mene je more, plavo i beskrajno daleko, spremno da se sudari sa velikim bedemima, zelenih i dalekih šuma. Šuma u kojima je pronašao svoju suštinu, iz kojih su rođene i te velike plave oči, spremne da gledaju dalje od svojih mogućnosti i vidika.

Foto: Canva

Suvi i sunčani dani su u tim daljinama sve dalji. Polako se zaplavilo sve od očekivanja i potreba, polako sve dobija svoj ogrtač i šinjel od sna. Svako jutro kad bi se sunce sakrilo niz tu planinsku ivicu, pojavio bi se more.

Beskrajno u svojim daljinama i snažno u potrebama da grije sve ono što se tako marljivo sakrilo u vlastitoj prirodi. Prirodi od koje je stvoren i gdje oduvijek pripada, tamo gdje je prvi put srastao i ostavio svoje tragove. Iza tragova ostaju misli, djela i riječi, notni zapisi, obimne knjige, pogužvani listovi u sveskama.

Oni koje tek trebamo bilježiti, a već su unaprijed izgužvani. Nije tako strašno, nije ni nužno da budu čiste i uredne. Tamo vladaju isti zakoni, oni što se umnožavaju toplinom. Nemaju vladara, već imaju snagu da traju.  Traju, dovoljno dugo i snažno da nemaju šanse da prestanu.

Osjeti se miris nekih novih proljeća, ljeto ne izmaku kao da će svakoga časa ponovo vratiti svoje sunčeve zrake i donijeti spas. Polako se vraćaju one ivice između mora i kopna, pa me rastuže svaki put kad poželim da se vratim. U jedan i drugi svijet, bez da odustajem od oba.

Mislim da sam na pravom putu, bar tako osjetim svaki put dok posmatram sve ono što me drži, spaja i povezuje. Na putu u kome se želim sresti i u isti mah lutati, dok ne vidim sjaj svake zvijezde na nebu. Sve dok ne pronađem ono spasonosno buđenje, koje je tako blizu mojih stopala. Osjetim tragove stopala na tlu koji gazim, pažljivo i krvnički u isti mah.

Znam da sam mu teška, pospana od snova koje tek trebam odsanjati i stvoriti nove. Znam da mi nije lako, dok se tako snažno borim sa ispraznošću, radošću i sjajem u istim mah.

Znam da bih opet sve ponovo!

Sjajno, izvanredno, isprazno i veliko u isti mah. Srcem kroz polja od cvijeća i glavom kroz duboku vodu i so, da sve osjetim!

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije