Lole iz komšilukanajnovijeO ljudima

Ne postoji bezuslovna ljubav. I majke odlaze. I očevi.

Dan koji je dugo očekivao bio je kišan i tmuran.

Milanka Blagojevic

 

 

Jesen je progutala prirodu. Žvakala je brzo i oštro svojim željeznim čeljustima i ispljuvala pod njegove noge. Gazio je suvo, žuto, lišće žureći posljednji dan na posao. Na stablu ugleda smrtovnicu. Komšija iz ulaza.

Nadao se da su odustali od sata. Rekao je jasno i glasno da ga ne želi.

Vrijeme curi, klizi, odlazi, znao je on to vrlo dobro i bez tog pišljivog sata koji će mu kupiti kao znak pažnje. Pih, sat! Taj  poklon je čista laž, sebičnost, ona želja da se otjera blagi grč iz želuca kada nam ostane neka neispunjena obaveza.

Svih ovih četredeset i pet godina stizao je na vrijeme.

Želio je da ovaj dan prođe što brže.

Rastanak sa kolegama neće mu teško pasti. Nikada nije osjećao prema njima apsolutno ništa. Šta im znače ti izlivi nježnosti i lažnog razumijevanja? Nikada ga nije interesovalo zašto se vesele, zašto plaču, kome kupuju cvijeće, čije slike drže na stolovima…

U mladosti je čitao Fromovo Umijeće ljubavi, koje je u potpunosti potvrdilo njegovo mišljenje, prava ljubav je bezuslovna. A ko to koga voli bezuslovno? Majka. Pročitao je jednom kod Froma.

Njegove majke odavno nema. Jednog dana kad joj je bio do pupka pomazila ga po glavi i otišla. Otac je bio isuviše pijan da to primijeti ali kada se otrijeznio učinio je sve da taj dan razbije i posljednje krhotine njegovog djetinjstva.

Naučio je u ranom djetinjstvu da od ljudi ne očekuje ljubav ni razumijevanje. Ne postoji bezuslovna ljubav. I majke odlaze. I očevi. Prijatelji, ljubavnici. Sve te niti tanke kao paukova mreža oko njega cijeli život  kidaju se.

Šta onda da očekuje od ovih ljudi  s kojima dijeli kancelariju?  Od prvog dana postavio je nevidljivu liniju ispred sebe koju niko nije prelazio. Nit koju nikada nisu pokidali.

On o njima nije znao gotovo ništa, a oni o njemu još manje.

Znao je da se njihove želje i htjenja svode na stomak, nerve i polne organe.

Eto to je njihov krajnji cilj.  Svakodnevni, životni. On je volio rad. Čak mu se ponekad i radovao, prikriveno, prigušeno da oni ne vide. Sutra će biti prvi dan nakon četredest i pet godina da ne ide na posao.

Nikada nije bio odsutan, bolestan. Niko mu se nije rađao, umirao, vjenčavao, nikoga u bolnici nije obilazio.

Nikada nijedan slobodan dan. I vikendi su mu bili dovoljni mučni.

Nije odlazio na more, planinu, izletišta.

Dočekao je kraj svog posljednjeg radnog dana potpuno sam. Kao i svaki drugi dan otišli su koju minutu prije 15h. Razbježe se čim ugledaju priliku za to.

Niko mu nije uručio sat.

 Šef kabineta u kojem je radio četrdeset i pet godina rukovao se  s njim,  jedva vidljivo razvlačeći usta u osmijeh i poželio mu svako dobro u penziji.

Jesen je progutala prirodu.

Spuštene glave gazio je požutjelo lišće odugovlačeći povratak u stan. Sutra je prvi dan penzije.

Ispred zgrade pogleda u stablo. Smrtovnica. Komšija iz ulaza. Zastade i pročita tekst na njoj.

U grlu mu se stvori knedla. Pogleda u zglob ruke. Prazan.

Suvo, žuto lišće šuštalo je ispod njegovih nogu.

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije