Kada je 95-godišnji veteran, Johnnie Dimas izgubio svoju 67-godišnju suprugu i njegovateljicu, činilo se da nije imao mnogo mogućnosti osim da se iseli iz kuće i preseli u starački dom.
goodnewsnetwork.org
Ali, on i njegova pokojna supruga su se zavjetovali da nikad neće otići u dom, pa je njegov unuk Roger Gilbert smislio plan.
On je prije dvije godine preselio svog dedu u Illinois, gdje je živio s njim i njegovom suprugom.
I prošlog oktobra odlučili su da krenu na epsko putovanje po SAD-u, u svojoj kući na točkovima, posjećujući sva mjesta na dedinom spisku.
Znajući da im je vrijeme ograničeno, ovaj trio istraživao je koliko je mogao- od Mardi Grasa do Las Vegasa, do susreta s kamilom na mliječnoj farmi na meksičkoj granici, gdje se u potpunosti zaljubio u životinje.
Što je najvažnije, morali su da posjete nekoliko muzeja iz Drugog svjetskog rata u kojima je Johnnie “tretiran kao rok zvijezda”. Takođe je imao velike sreće, jer je sreo kolegu veterana.
Foto: goodnewsnetwork.org
Johnnie se prijavio za američke marince sa 17 godina- a zbog njegove mladosti otac ga je morao prijaviti. Služio je na Guamu gdje je bio ranjen i vraćen na liječenje u SAD.
Imao je ozbiljan PTSP i liječen je terapijom električnog udara- sve dok nije vidio kako njegovog prijatelja i kolegu iznose na nosilima. Poslije se otpustio iz bolnice i otišao kući.
Prije nego što su krenuli na putovanje svoje vozilo su nazvali “Sweet Mary Bus”, po njegovoj pokojnoj supruzi.
Foto: goodnewsnetwork.org
“Deda ju je nekada zvao “Sweety”, pa smo naše vozilo nazvali po njoj i dobili registarsku tablicu s tim imenom. To ga je rasplakalo.”
View this post on Instagram
Ispostavilo se da su neke od njihovih omiljenih stanica Tombstone Arizona, White Sand, New Mexico- i teksaški gradovi San Antonio, Austin i Dallas. Posebno im se svidio El Paso i Rosa Cantina, koja je predstavljena uz pjesmu “El Paso”.
Jedan dan je bio posebno sentimentalan. Autobus Sweet Mary krenuo je u Waco u Teksasu, gdje je deda Johnnie rođen i odrastao.
“Deda je obožavao hranu- tako smo jednog da jeli rakove, aligatora, kao i sve po čemu je New Orleans poznat.”
Obišli su močvare Louisiane i uživali u proslavama Mardi Grasa, prije nego što su se vratili u Arizonu.
“Iskreno mogu reći da je briga o dedi bila najteža i najisplativija stvar koju smo ikad uradili”, kaže Jo. Briga o nekome 24/7 težak je posao , ali vas takođe uči da budete nesebični.”
“Deda nas je oboje naučio toliko stvari. Uz radost i zadovoljstvo koje je osjećao sjedeći pored logorske vatre ili slatke trenutke provedene uz hranjene patkica. Naučio me je da jednostavna vremena i tihe trenutke u životu treba cijeniti.”
“Bila mi je čast vidjeti kako su ljudi poštovali njegovu službu u Drugom svjetskom ratu i koliko su bili fascinirani njime i njegovim pričama. Dok smo šetali ulicama, ljudi bi zaustavljali dedu, rukovali se s njim i zahvaljivali mu se.
U hangaru za avione , koji se pretvorio u muzej u Teksasu, mlada dama koja je upravljala tim mjestom bila je toliko oduševljena s nekim ko je preživio Drugi svjetski rat, da mu je ponudila lični obilazak i majicu kratkih rukava.
“Prije nego što smo otišli rekla nam je da joj je ovaj susret obilježio godinu! Deda je tu dobio i svoju omiljenu šolju: velikim crvenim slovima pisalo je “Do vraga Hitler” i to ga je nasmijavalo svako jutro dok je pio kafu.”
Prenosimo. Ustupamo prostor. Stavovi iskazani u prenesenim tekstovima su lični stavovi ili stavovi redakcija u kojima je autor zaposlen i nisu nužno stavovi Lola magazina.
