Hrabra LolanajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Maja Graholski: Jedno je sigurno, zdrava nisam

Nisam planirala podijeliti ovu priču…

Nisam dopustila da plovim vodama stalnih strahova.

Piše: Maja Graholski Redakcija

A kad bih bila toliko spretna i kad bih bila spremna, toliko je toga što bih imala za podijeliti. Mnogo se toga krije iza ljudskog osmijeha, pa i mog.

Još se sjećam i vremena i prostora. Bio je to 16. dan mjeseca studenog 2012. godine. I krvotok mi se u studen pretvorio.

I misli su mi bile isprepletene jedna drugom; utjelovila sam strah u toj radiološkoj klinici kojoj pamtim i miris i gorak okus svake sekunde provedene ondje.

U toj čekaonici s pogledom na roditelje s malenim djetetom u naručju. Večer je. A ja ustajem, sad već tradicionalno često. Odlazim u toalet ne ispuštajući bocu vode koju imam uz sebe već tjednima. Osjećaj žeđi ne prolazi.

Foto: Edvin Kalić

Čekam. Kroz glavu mi struji gotovo električan tok najcrnjih misli, dok se tješim, autosugestivno i povremeno šapućući sebi samoj da nije nimalo na ruku misliti o najgorem. Ali mislim.

Misli, čak i da se u šaku mogu stisnuti, kroz prste bi procurile. A kako i ne bi, nikog nema tu. Ni onaj uz kog bih ja bila, u ovom trenutku nije tu. Gotovo nikad nije ni bio tu kad je trebalo.

Ipak, opravdanja za druge nalazim lako. Za sebe sve rjeđe. I sve teže. Sve mučnije. Još čekam, a misli se nižu u neku misaono nepreglednu poljanu svih nijansi tmine. Ovo je najduže čekanje u mom životu.

Takav strah i takvu nestrpljivost imala sam zadnji put 90-ih godina, čekajući mir u Bosni i Hercegovini. Čekajući mir. A sad čekajući pacijenta koji se u ordinaciji prije mene neplanski zadržao duže.

Ponovo val stresa. Ponovo toalet. Neizdrziva zedz. I tako u ritmu očaja. Blijeda. Iscrpljena. Danima ne spavam. Danima ne znam da li bi prije na toalet ili u kuhinju napiti se vode. Gledam sebe samu – izgledam loše. Iz toaleta ponovo se vraćam u čekaonicu. Dolazim na red.

Magnetska rezonanca mozga. Najbolji aparat u zemlji, MR 3 Tesla. Srce kao da će iskočiti. Samo da izdrzim tih 25 minuta bez toaleta i vode.  Zatvaram oči dok me u aparat uvlači, kao da ću se kapsulizirati.

Ne želim ni vidjeti taj skučeni prostor. Hajde da zamislim livadu suncokreta. Plavetnilo neba i mora. Nepomično ležim, pokušavajući ne misliti o tome gdje sam. Ali taj zvuk aparata mi ne dopušta, strašno je glasan. Misli se roje bez kraja i konca.

Ovo već sad izgleda kao ono mjesto na kojem vas jednom spreme i više nikad se ne vratite. Samo da ne dobijem napad panike. “Još si živa”, govorim si. I taj razgovor sa samom sobom traje.

Borba ona dva vuka od kojih jedan vidi dobro, a drugi sve loše. Prostor je klaustrofobičan. Život mi za divno čudo ne prolazi pred očima. Možda je to neki znak. Daj, ne budi smiješna, pa ne umireš.

Bar ne sad. Ne ovdje. Ali za kratko vrijeme možda će mi reći da ističe rok trajanja, u ubrzanom ritmu. Razmišljam šta ću napraviti ako mi kažu da je tumor.

Mozak se ne predaje. On već osmišljava tekst i poruke koje ću napisati svom djetetu da ih čita kad me ne bude. Kako joj objasniti život, a da ne plati cijenu zdravljem. Kako joj sastaviti oporuku smisla? Kako joj uopće objasniti šta je ljubav?

Kako da je prepozna u vremenu u kojem je nesebična ljubav koju dajemo drugome mana? U vremenu u kojem su predanost, odanost i lojalnost tek riječi zarobljene vlastitim značenjima bez ikakve životnosti… Bolje je da kćeri snimim video. Više videa. Bože, o čemu razmišljam. Misli idu dalje – bez reda i broja. Zvučim kao da sam već digla ruke. Nisam, ipak.

Foto:Edvin Kalić

Ali tu sam jer imam indikacije. Jedno je sigurno, zdrava nisam. Šta ce biti nakon što mi pročitaju nalaz, koliko ću još vremena imati da sve lijepo organiziram, pitam se. Nebrojeno je mnogo pitanja. A sve ono na mogu što bi moglo biti, realno, statistički ne završava sretno. Tonem.

Mislim da sam upravo ušla u drugu dimenziju. Izlazim van. Robotizirano gledam u liječnika. On ima neki neobično blag izraz lica. Kaže: “Sjedite u hodnik, dok čekate nalaz, pokazat ću vam nešto na ekranu.” Gledam svoj mozak. Nema one žice što drži uši, mislim se, ali riječi ne izlaze iz usta. Dobro je, vraća mi se smisao za humor. Gledam ga širom otvorenih očiju.

Osjećam se kao da iščekujem kaznu za nešto što nisam napravila. On mi kaže – “Nemate tumor”. Nemaam, nemaaam. Vrištim u sebi. “Ali…” Pristajem na sve drugo. Sjedim u hodniku i čekam nalaz. Plaćam, kao u snu – izlazim, sjedam u auto, već su 22 sata i 35 minuta. Odlučim, ipak, odvesti se u središte grada.

Ništa mi nije bitno: ni što sam blijeda, ni što sam iscrpljena. Ni što su mi oči natekle od suza koje još teku… Stres me, ipak, polako popušta.

Ulazim u bar, zabava traje već uveliko. Svi su nasmijani, sretni. Veseli su, rekla bih. Prijateljica je danas otvorila svoj prvi dućan u Zagrebu. O, kako sam sretna zbog nje!

Došla sam na tren podržati ju. Živa sam. Iako prije toga ni mrtva ne bih došla na zabavu ovakva. Vidim čudnovatost u pogledima. Nemam snage objašnjavati ni gdje sam bila, ni zašto, ni kako, ni zbog čega izgledam tako loše, tako izobličeno.

Nemam namjeru kvariti trenutke radosti koji su ionako u životu dragocjeni. Ali meni ne odgovara takvo sretno društvo, ne odgovara mi energija, iako imam, čini se, dovoljno razloga da budem spokojna. Ja opet odlazim u toalet. Ne mogu ostati ondje. Boca je već puna.

Već sam na skupljenih gotovo osam litara. U torbi neizostavni – lijevak i boca s urinom. Da, baš danas skupljam 24-satni urin. Jeste li ikad čuli za to!? Ako i jeste sigurno nikad niste čuli da je moguće skupiti gotovo deset litara!

Pozdravljam se kratko i izlazim neprimjetno na hladnu studenu noć. Vraća mi se boja. Hodam. Dišem. Bogu se zahvaljujem. Velik si. Milostiv. Najveći. Volim te. Najviše. Hvala ti. Hvala ti!

Prvi je dan studenog 2010. godine.

Osam godina prošlo je od prvih znakova bolesti s kojom ću, očigledno, živjeti do kraja života, iako su na liječničkom konziliju rekli kako je velika šansa da je riječ o privremenom stanju. Vjerovali ili ne, znala sam da nije privremeno.

Neke stvari jednostavno znate. Proteklih sam godina prošla niz testiranja, izazivanja hipoglikemičkih šokova. Snimanja mozga. Pretraga. U svojoj 34-oj godini življenja pod nebeskim svodom dobila sam vrlo rijetku autoimunu bolest koju je tako teško, gotovo posve nemoguće dobiti u mojim godinama.

Bolest je toliko rijetka da ne poznajem nikog tko živi s njom. Za jednu sam osobu čula, ali je ne poznajem. Dobra stvar je da se od ove bolesti ne umire i da kad se navikneš, a čovjek se na sve navikne, s njom živiš bez većih odricanja.

Loša je, i u tom smislu da je tu neodvojiv dio čovjeka do kraja života. Da je vezana za mozak. I da nemaš s kime podijeliti iskustva. Bez obzira na dvije zemlje u kojima posjećujem liječnike, vrlo malo se zna. A uzrok je u mom slučaju nepoznat. No, osobno, uzrok znam. Poklapa se s kulminacijom nakupljenog višegodišnjeg stresa, visokog napona.

A u posljednjoj fazi višemjesečne borbe za spas obiteljskog poduzeća. Bolest je nastupila onog trenutka kad je stres popustio. Poduzeće je preživjelo. I ja sam. Sve se u konačnici riješilo, na ovaj ili onaj način…

Priču nisam ispričala i stavila na papir da bih dobila bilo čije suosjećanje, ili da bih izlila patetičnu rijeku vlastite životne nelagode. Suosjećanje i razumijevanje imam kod onih koji su tu, imam to od onih ljudi od kojih to trebam.

Želim da ova ispovijest ostavi trag, poruku, želju – da sve nije onako kako izgleda ni na prvu, ni na drugu. Nije sve ni na internetu. Ni u časopisima. Posebno nije na društvenim mrežama, čak ni kod mene koja, čini se, dijelim baš puno od svog života ondje. To je samo mali dio, trag sretnih trenutaka koje živim.

Nije to reprezentativan primjer ljudskog života. Pa ni mog. To ne znači da nemam svoje borbe, svoje strahove, svoje padove. Živim život, a nemoguće ga je živjeti bez toga. Ovom ispoviješću s vama, koji ste došli do ovih redaka, podijelila sam malo više sebe – kako to čini (u mom slučaju, neskromno, samoprozvani) umjetnik kroz svoje djelo; ostavivši onom tko se sretne s njim dio vlastitog bića i vlastite istine.

Pitate li se kakav sad umjetnik?! Pa, recimo, od toliko lošeg što mi se događalo i sa čim sam živjela i(li) još živim, napraviti toliko dobrog i kvalitetnog za sebe – prava je umjetnost.

Nisam dopustila da plovim vodama stalnih strahova. Nisam se prepustila očaju. Živim. A kad bih bila toliko spretna i kad bih bila spremna, toliko je toga što bih imala za podijeliti.

Mnogo se toga krije iza ljudskog osmijehtta, pa i mog. Mnogo istine, mnogo “luđeg”, “boljeg”, a i “bolnijeg” – i za mene samo, i za druge oko mene. Možda se nekad odvažim i zaplovim Serjanovićevom rijekom.

Možda nekad napišem nešto više, nešto snažnije, nešto o ljubavi bez ljubavi; o prijateljstvu; o primanju i davanju. O potrebama. Željama. Borbama. O svim onim čudnovatostima kojima mi je život isprepleten i još ga pletem njima. Ili život, što bi bilo bliže istini, plete mene.

Neka želja, poput čvrstog životnog temelja, bude utkana u misao – Budite nježni prema sebi i prema drugima, kako reče Brankica. A poruka neka bude sveto trojstvo zagrljaja, opraštanja i voljenja.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije